Srpsko-Crnogorski Odnosi I Meðusobna Trgovina

1 December 2001
Nebojša Medojević

Studija slučaja koju je naručio u okviru Srpsko-crnogorskog projekta ESI

Stavovi koji su izneti u ovom izveštaju ne odražavaju nužno one koje zastupa Evropska Inicijativa za Stabilnost

I Uvod

Savezna Republika Jugoslavija je nastala kao rezultat politickog dogovora dvije komunisticke elite i od samog pocetka bila je opterecena deficitom legaliteta i legitimiteta. Tako su i bilateralani odnosi izmedu Srbije i Crne Gore unutar SRJ dominatno zavisili od politickih odnosa vladajucih garnitura, a nerijetko i od licnih odnosa vodecih ljudi Beograda i Podgorice. SRJ nikad nije zaživjela kao ozbiljna pravna država, a savezne institucije nijesu uspjele da nametnu svoj autoritet i nikada nijesu funkcionisale na osnovu Saveznog ustava i zakona. Odnosi u federaciji su vrlo cesto bili optereceni sukobima ili krizama manjeg ili veceg intenziteta, koji su se uglavnom rešavali medusobnim dogovorima politickih lidera, uglavnom van institucija sistema.

Kako je postepeno dolazilo do hladenja odnosa izmedu vladajucih stranaka, tako su i bilateralni odnosi izmedu republika postajali sve lošiji i lošiji, a kriza je eskalirala u martu 1997. godine kada je došlo do otvorenog sukoba zvanicne Podgorice i Beograda. Politicki konflikt se vrlo brzo pretvorio u otvoreni ekonomski, medijski, obavještajni, kulturni rat, tako da se period izmedu 1997-2000. godine može posmatrati kao period otvorenog neprijateljstva izmedu dvije republike clanice federacije.

To je bilo vrijeme skoro potpunog prekida medusobne trgovine, otežanog platnog prometa kretanja ljudi, a bilo je i dosta incidenata oko imovine (zaplijena deviza crnogorske Montenegrobanke na Aerodromu u Beogradu, zaplijena humanitarne pomoci od strane Vojske Jugoslavije i sl).

Naravno, u citavom periodu krize u odnosima izmedu Srbije i Crne Gore odnosi izmedu gradana, preduzetnika, državnih preduzeca, sportskih klubova, kulturnih poslenika, zdravstvenih institucija bili su na veoma dobrom nivou i zasnivali su se na dugogodišnjoj saradnji u ovim oblatsima i cvrstim ljudskim i rodackim vezama, koje su izdržale pritiske politike.

Cilj ove studije jeste da prezentira uticaj neriješenog državno-pravnog status Crne Gore i Srbije na razvoj medusobnih bilateralnih odnosa i to posebno u oblasti trgovine i platnog prometa. U danima koji su pred nama intenzivirace se rasprave oko ovih pitanja i u srpskoj i crnogorskoj, ali i u medunarodnoj javnosti pa je ova studija pokušaj da se pažnja svih relavantnih politickih aktera ovog procesa usmjeri na životne aspekte odnosa izmedu Srbije i Crne Gore bez obzira na konacno rješenje državnog pitanja.

U svakoj varijanti Srbiju i Crnu Goru ocekuju pregovori i cijenim da je bolje razgovore otpoceti odmah i to oko procedura i pitanja koja ce ostati otvorena u bilo kojoj varijanti rješenja državnog pitanja i koja su od velikog znacaja za živote obicnih ljudi, kao što je trgovina, kretanje ljudi, zaštita imovine, zaposlenje, školovanje, lijecenje, penzije, dugovi i sl.

II Background

Koliko je postojece stanje u odnosima izmedu Srbije i Crne Gore neodrživo i skupo najbolje se može vidjeti, analizom medusobnih trgovinskih odnosa. Naime, po Ustavu SRJ, teritorija ove virtuelne federacije predstavlja jedinstven ekonomski prostor na kome se vrši slobodan protok roba, ljudi i kapitala. "Savezna Republika Jugoslavija je jedinstveno privredno podrucje i ima jedinstveno tržište" (Clan 13. Ustav Savezne Republike Jugoslavije).

Savezna Vlada, preko svog Ministarstva za trgovinu je nadležna za odobravanje dozvola za uvoz, a savezna carina je jedina institucija koja treba da obavlja poslove carinjenja roba, a prijave za uvoz i izvoz se realizuju preko Narodne banke Jugoslavije.

Savezna Republika Jugoslavija, preko svojih organa, utvrduje politiku, donosi i izvršva savezne zakone, druge propise i opšte akte, obezbeduje ustavno-sudsku i sudsku zaštitu u oblastima, odnosno pitanjima: "jedinstvenog tržišta; pravnog položaja preduzeca i drugih privrednih subjekata; monetarnog, bankarskog, deviznog, spoljnotrgovinskog i carinskog sistema; sistema kreditnih odnosa sa inostranstvom; osnova poreskog sistema" (Clan 77 Ustava SRJ).

Medutim, nakon pobjede na predsjednickim izborima u oktobru 1997. godine Ðukanovica i imenovanja bivšeg Predsjednika Crne Gore Momira Bulatovica za saveznog Premijera, protivno vecinskoj volji gradana Crne Gore, nastao je period ozbiljnih poremecaja u odnosima dvije federalne clanice. Osim politickih sukoba, stalnih medijskih prepucavanja, sukobi su se proširili i na ekonomske odnose koji su i ovaj put iskorišceni od strane režima u Beogradu za nastavak pritiska na vlast u Crnoj Gori.

Nakon parlamentarnih izbora u 1998. godini Crna Gora dobija koalicionu Vladu koja je u periodu od dvije godine prenijela skoro sve nadležnosti sa saveznog na republicki nivo. Jedna od prvih mjera nove Vlade u ovom postupku vracanja nadležnosti na republicki nivo bila je preuzimanje nadležnosti u oblasti spoljne trgovine i carinske politike i zadržavanja dijela prihoda u crnogorski budžet koja su bila namjenjena saveznom budžetu. Crnogorska Vlada je opravdavala zadržavanje ovih sredstava dugom saveznog budžeta crnogorskom Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja za isplatu penzija i drugih prinadležnosti korisnicima odredenih prava u Crnoj Gori.

Nakon uvodenja njemacke marke, prvo kao paralelnog a vrlo brzo posle toga i jedinog sredstva placanja u novembru 1999. godine, problemi u ekonomskim odnosima izmedu Srbije i Crne Gore su se stalno pogoršavali, da bi eskalirali uvodenjem skoro potpunog embarga od strane režima u Beogradu prema Crnoj Gori. To je bio period skoro potpunog prestanka trgovinskih odnosa izmedu Srbije i Crne Gore.

U tom periodu poslovni partneri iz Srbije i Crne Gore su koristili razlicite posrednike iz drugih zemalja (uglavnom susjednih) preko kojih su obavljali trgovinske transkacije.

Nakon pada režima u Beogradu u oktobru 2000. godine nestaju politicki razlozi za nastavak ekonomske blokade Crne Gore i ekonomski odnosi, a prije svega trgovina, se postepeno oporavljaju.

Ukidanjem politickih motiva, nijesu nestali problemi za kompanije koje imaju interesa za poslovnu sradnju. Naime, sada su se pojavili, prije svega problemi pravne prirode kao posledica cinjenice da fakticki Srbija i Crna Gora funkcionišu kao dvije nezavisne države, ali pravno-formalno još uvijek postoje ustavna i zakonska ogranicenja na saveznom nivou. Tako je trenutna situacija u Srbiji takva da su carinski propisi i regulative vezana za platni promet u nadležnosti Savezne Vlade, a fiskalna politika u nadležnosti Vlade Srbije. S druge strane Vlada Crne Gore je u potpunosti preuzela sve nadležnosti saveznih institucija, koje smatra nelegitimnim i ne priznaje njihovu ingerenciju na svojoj teritoriji. Ovde posebno treba istaci i cinjenicu da na teritoriji Kosova, sve nadležnosti ima medunarodna uprava UNMIK, te da prakticno trgovina sa Kosovom ima sve karakteristike spoljno-trgovackih aranžmana.

Graf 1: Promet Crne Gore sa Srbijom 1970 – 2000
u odnosu na ukupni promet sa bifšim republikama ex-Jugoslavije
Graf 1: Promet Crne Gore sa Srbijom 1970 – 2000 u odnosu na ukupni promet sa bifšim republikama ex-Jugoslavije


 

 

U tabeli 1. je prezentirano kretanja međusobnih isporuka i nabavki u periodu od 1970 do 2000. godine. Pod isporukama se podrazumjevaju sve isporuke roba iz Crne Gore u Srbiji, a pod nabavkama se podrazumijevaju nabavke roba iz Srbije. Procentualni odnosi prezentirani na grafikonu su odnosi u poređenju sa ukupnim isporukama i nabavkama Crne Gore i ostalih republika SFRJ, a sada novonastalih država u regionu.

 

U prvih sedam mjeseci 2001. godine uvoz roba iz Srbije u ukupnom crnogorskom uvozu čini 7%, a ukupni izvoz roba u Srbiji u ukupnom izvozu čini svega 4%, što jasno pokazuje da Srbija više nije glavni spoljno-trgovinski partner Crnoj Gori. Dobar dio razloga za ovako stanje u međusobnoj trgovini treba tražiti u barijerama koje su političke prirode i rezultat su neriješenog državnog pitanja. Za očekivati je da bi se trgoviski odnosi značajno popravili ukoliko bi se međusobni odnosi Srbije i Crne Gore regulisali na jasan pravno i konstitucionlno uređen način.

III. Studija slucaja - dobra saradnja na cisto ekonomskim prinicipima

U cilju ilustracije trgovinskih odnosa između Crne Gore i Srbije prezentiraćemo iskustva jedne crnogorske kompanije. Radi se o velikoj kompaniji, proizvođaču poznatog proizvoda široke potrošnje sa dugom i veoma uspješnom saradnjom sa partnerima iz Srbije. Na tržištu Srbije plasiraju skoro polovinu svoje proizvodnje. Tokom 2000. godine imali su skoro potpuni prekid trgovine sa Srbijom kao rezultat blokada koje je bivši režim uveo protiv Crne Gore.

Protok robe

Najveći dio promet sa Srbijom se realizuje preko sopstvenog skladišta u Srbiji, oko 70% svih transakcija, dok se oko 30% prometa obavlja neposredno sa kupcima, koji dolaze u Podgoricu i kupuju robu u samoj kompaniji. Skladište u Beogradu nema status kompanije registrovane po propisima Republike Srbije, već posluje kao poslovna jedinica kompanije sa sjedištem u Podgorici. Skladište ima poseban račun u filijali Montenegro banke u Beogradu.

Kada se roba distribuira preko skladišta ne plaćaju se nikave poreske dažbine Crnoj Gori, već se obračunavaju zakonske poreske obaveze prema propisima Republike Srbije.

Kada se roba prodaje direktno kupcu iz Srbije u Podgorici, obračunavaju se sve poreske obaveze prema propisima Republike Crne Gore. Na carinskom prelazu u Srbiji neophodno je prezentirati dokumentaciju da je na robu plaćen kompletan porez. Pošto se u ovom slučaju radi o akciznoj robi, postoji i problem različitih akciznih stopa za neke proizvode u Srbiji i Crnoj Gori. Ako je akciza veća u Srbiji onda proizvođač iz Crne Gore plaća akcizu crnogorskom budžetu, ali po stopama koje važe u Srbiji. Ova mjera je uvedena od strane Srbije da bi se spriječila praksa da roba koja dolazi iz Crne Gore zbog nižih akciza bude jeftinija na tržištu Srbije i na taj način konkurentija u odnosu na iste ili slične proizvode iz Srbije.

U slučaju da je iznos akcize manji u Srbiji nego u Crnoj Gori, kompanija proizvođač plaća crnogorskom budžetu akcizu po stopi koja je obračunata po važećim propisima u Srbiji, tj plaća manju akcizu nego da robu prodaje u Crnoj Gori.

Za proizvode ovog proizvođača iznos akcize se uskladuje sa kretanjem Indeksa cijena na malo, i obračunava se u dinarima pa je u ovoj godini došlo do povećanja tog iznosa za 11%, što za proizvođače iz Crne Gore znači i realni porast troškova jer je devizni kurs u Srbiji mirovao u periodu nakon 5.oktobra 2000. godine.

Dodatne probleme kompanija iz Crne Gore je imala zbog sukoba nadležnosti između Savezne i crnogorske administracije kada se radi o akciznim markicama. Naime po propisima Republike Crne Gore, proizvođač mora na svaki svoj proizvod staviti akciznu markicu sa oznakom Ministarstva finansija Crne Gore, a po savezim propisima za prodaju robe na tržištu Srbije mora imate akciznu markicu sa oznakom Saveznog Ministarstva finansija. Pošto proizvođač prilikom pakovanja svog proizvoda ne može da zna gdje će taj proizvod biti plasiran, moraju se u magacinima praviti zalihe koje čekaju odluku komercijalnih službi o njihovoj destinaciji, nakon čega se stavljaju odgovarajuće markice.

Da bi roba prešla međurepubličku granicu, na nju moraju biti plaćane sve dažbine i dokumentacija o plaćanju mora biti prezentirana carinama Srbija i Crne Gore. Proizvođač iz Crne Gore ima takvu poslovnu politiku u segmentu prodaje, da odborava kupcima iz Srbije odloženo plaćanja na rok do 30 dana, tako da mu obaveza plaćanja poreskih opterećenja prije nego što sam naplati robu dodatno ugrožava likvidnost poslovanja.

Sa aspeketa carinske službe trgovina između Crne Gore i Srbije ima sve elemente spoljno-trgovinskog aranžmana i sve pošiljke iz i u Crnu Goru prolaze standardnu carinsku proceduru. Izvoz ili uvoz se prijavljuje Carini i Centralnoj banci Crne Gore, popunjavaju se potrebne prijave i dokumenta a uspostvaljena su i tri kontrolna punkta Carine i to: Ranč kod Pljevalja, Konatari kod Bijelog Polja i Zelen kod Rožaja. Na kontrolnim punktovima policija zaustavlja svako vozilo i u slučaju da se u njemu nalazi roba inostranog porijekla obavlja se carinski pregled i roba se upućuje na carinjenje u nadležnu carinarnicu. Ukoliko je roba porijeklom iz Srbije ona još uvijek ima tretman domaće robe i tu robu prati finansijska policija. Firma iz Crne Gore koja kupuje robu iz Srbije mora da svaki transport najavi dežurnom operativnom centru u Finansijskoj policiji sa brojevima kamiona i očekivanim vremenom dolaska na kontrolne punktove, nakon čega mora prezentirati da su izmirene sve obaveze prema budžetu Srbije i evetualne razlike u poreskim opterećenjima koje treba da budu uplaćene crnogorskom budžetu.

Plaćanje

Obavljanje platnog prometa između Srbije i Crne Gore u uslovima isključenja dinara kao sredstva plaćanja u Crnoj Gori i uvođenja njemačke marke kao jedinog sredstva plaćanja uređeno je Zakonom o privremenom obavljanju određenih poslova platnog prometa na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije (Sl.list SRJ br. 9/2001) i Uputstvom o načinu privremenog obavljanja određenih poslova platnog prometa na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije (Sl.list SRJ br. 11/2001).

Ovim propisima omogućeno je pravnim licima i preduzetnicima sa sjedištem na teritoriji Srbije da robu prodatu pravnim licima i preduzetnicima sa teritorije Crne Gore i Kosova, mogu da naplaćuju u devizama.

Pravna lica i preduzetnici sa teritorije Srbije su dužni da ove devize deponuju kod svoje komercijalne banke, koja mora imati posebno ovlašćenje za poslove sa inostranstvom.

Banka ovlašćena za poslove sa inostranstvom dužna je ove devize deponuje kod Narodne banke Jugoslavije, najkasnije narednog dana od dana prihvatanja deviza od svog klijenta–deponenta. Narodna banka u roku od dva dana uplaćuje dinarsku protivvrijednost za deponovane devize komercijalnoj banci, a ova banka isplaćuje dinarsku protivriednost svom deponetnu – pravnom licu ili preduzetniku koje je svoju robu ili usluge koje je prodalo u Crnu Goru naplatilo u devizama.

S druge strane pravna lica i preduzetnici sa teritorije Srbije koji kupuju robu iz Crne Gore mogu tu robu platiti u devizama isključivo preko banke ovlašćene za rad sa inostranstvom, uz prethodno polaganje kod te banke dinarske protivvrijednosti deviza, obračunate po prodajnom kursu koji važi na dan podnošenja naloga za plaćanje toj banci. Banka može ove devize slobodno kupovati na Međubankarskom tržištu deviza.

Obaveze po osnovu ostvarenih penzija, invalidnina, dodataka na djecu i drugih ličnih primanja iz socijalnog osiguranja, po osnovu zarada nastale u Crnoj Gori prema fizičkim licima sa prebivalištem u Srbiji naplaćuju se u devizama, preko banke ovlašćene za poslove sa inostranstvom. U slučaju fizičkih lica sa prebivalištem u Crnoj Gori isplata ovih socijlanih primanja se takođe može vršiti u devizama po istom postupku. Ove transakcije banke moraju voditi na posebnim računima.

Naplata i plaćanje u prometu između Srbije i Crne Gore vrše se preko računa u inostranstvu ovlašćene banke na sledeći način:

  1. Nalogodavac kompanija iz Crne Gore dostavlja banci u Crnoj Gori ovlašćenoj za poslove sa inostranstvom:
    1. Zahtjev za plaćanje prema Srbiji sa instrukcijama za plaćanje,
    2. Fakturu za robu ili usluge,
    3. Potvrdu Finansijske policije da je roba ušla u Crnu Goru,
    4. Obrazac 1450 u 10 primjeraka popunjen i ovjeren.
  2. Prilikom predaje ovih dokumenata banka daje potvrdu nalogodavcu kojom garantuje ispravnost dokumentacije za plaćanje i po osnovu koje može izvršiti uplatu.
  3. Nalogodavac prenosi devizna sredstva sa svog redovnog žiro računa u Crnoj Gori na posebnu partiju deviznog računa ovlašćene banke u Crnoj Gori.
  4. Ovlašćena banka izvršava uplatu deviza korespodentskoj banci u inostranstvu, ovlašćene banke iz Srbije.
  5. Ovlašćena banka od inostrane banke prima obavještenje o izvršenoj naplati sa izvještajem o odobrenju deviza ovlašćenoj banci na računu kod inostrane banke, kao i ispravan nalog za isplatu pravnom licu i preduzetniku sa teritorije Srbije.
  6. Kad ovlašćena banka dobije instrukciju od inostrane banke kod koje ima svoj korespodentski račun, ona obavještava pismeno svog komitenta u Srbiji da joj dostavi document iz kojeg se može utrditi osnov za naplatu i broj žiro računa na koji treba da se isplati dinarska protivvrijednost.
  7. Ovlašćena komercijalna banka je obavezna da proda ove devize Narodnoj banci Jugoslavije preko računa koji Narodna banka Jugoslavije ima u Deutsche Bank (br. 100 9359308 0000 SWIFT: DEUTDEEFF).
  8. Nakon prodaje deviza Narodnoj Banci Jugoslavije, centralna banka uplaćuje prodavcu iz Srbije dinarsku protivrijednost deviza.

Čitava operacija plaćanja traje između 5-7 radnih bankarskih dana i košta 1-2% od vrijednosti posla.

Ako se naplata vrši u efektivnom novcu tj gotovini onda se ta gotovina mora uplatiti ovlašćenoj banci.

IV. Zakljucak

Trgovinski odnosi Crne Gore i Srbije su najočigledniji primjer apsurdnosti zadržavanja postojećeg stanja. Evidentni ekonomski interes koji postoji između privrednih subjekata iz Crne Gore i Srbije je ozbiljno ugrožen ograničenjima političke prirode i umjesto da bude snažni faktor integracije i razvoja obje Republike ovo pitanje je permanentno korišteno za političke igre, pritiske i manipulacije i sa jedne i sa druge strane. Uvođenje ovakvih hibridnih, prelaznih rješenja u oblasti trgovinskih odnos i platnog prometa ima samo negativne posledice koje se mogu evidentirati u smanjenom robnom prometu izmejdu Crne Gore i u povećanoj cijeni roba i usluga zbog dodatnih administrativnih troškova koji prate transakciju. S druge strane liberalizacijom cijena u srpski proizvodi su postali značajano skuplji u odnosu na period kada su cijene bile administrativno zamrznute pa je i interesovanje za njih u Crnoj Gori značajno opalo.

Trgovinski embargo u 2000. godini je primorao crnogorske kompanije da neophodne sirovine, repromaterijale kao i robu široke potrošnje nabavljaju iz uvoza što je imalo u početku efekat na rast cijena na malo u Crnoj Gori u 2000 godini. Međutim, ovaj embargo je imao i pozitivne efekte u okretanju crnogorskih kompanija ka drugim tržištima. Tako se kompanija o kojoj je bilo riječ u ovom radu, preorjentisala na uvoz repromaterijala iz Italije, koji je po riječima predstavnika ove kompanije u većini slučajeva i jeftiniji od onog koji je do skora nabavljan u Srbiji, a o razlici u kvalitetu u korist italijanskih repromaterijala suvišno je i govoriti, prema ocjeni predstvanika kompanije.

Promjene koje su se desile u Srbiji krajem 2000. godine su imale snažnog efekta na otvaranja srpkog tržišta i za druge kompanije iz inostranstva, pa je prozvođač iz Crne Gore sada suočen sa veoma snažnom konkurencijom i da bi plasirao svoje proizvode u Srbiji mora uložiti maksimalne napore i u pogledu kvaliteta svojih proizvoda, cijene i marketinga, kao što to bi to morao raditi da je bilo koje drugo tržište u pitanju. Velika komparativna prednost u trgovini za proizvođače iz Crne Gore i Srbije jeste prepoznatljivost njihovih robnih marki na tržištima ovih Republika, što je rezultat višedecenijskog jedinstvenog tržišta i stečenih navika kod potrošača. Ali ova prednost se veoma brzo gubi kada proizvodi nemogu da izdrže konkurenciju po pitanju kvaliteta i posebno cijene.

Procesi otvaranja i prihvatanja evropskih standarda i kriterijuma, kao i proces privatizacije bivših društvenih i državnih preduzeća sasvim sigurno će direktno uticati na smanjenje diskrecionih ovlašćenja izvršne vlasti da putem nekih diskriminatorskih i protekcionističkih mjera ekonomske politike favorizuje domaće proizvođače, pa će se tako prednosti veličine unutrašnjeg tržišta vrlo brzo postati irelevantna za podizanje ekonomskih perfomansi, što će ponovo otvoriti pitanje širih ekonomskih integracija na prostorima jugoistočne Evrope.

Crna Gora i Srbija bi morale svoje međusobne odnose u oblasti ekonomske saradnje urediti na jedan moderan evropski način koji bi mogao poslužiti kao model za šire integracije na ovom regionu. U centru tih odnosa morali bi biti interesi građana i privrednih subjekata, koji bi morali biti iznad partikularnih interesa političkih elita ili njima bliskih finansijskih centara moći.

Zona slobodne trgovine, bez unutrašnjih carina sa usaglašenim ekonomskim politikama, slobodni protok ljudi bez viznog režima, zaštita privatne svojine i ugovora i ivesticija, i maksimalno efikasan, olakšan i jeftin platni promet između Crne Gore i Srbije trebala bi biti osnova za početak dijaloga između dvije države.

Osim toga do rješenja državno-pravnog statusa trebalo bi oformiti jedno koordinaciono tehničko tijelo od legitimnih predstavnika Crne Gore i Srbije koje bi bilo zaduženo za koordinaciju aktivnosti ove dvije države vezane za olakšavanje ekonomske saradnje kao i onih u vezi sa odnosom prema međunarodnim finansijskim i političkim organizacijama i institucijama (MMF, Svjetska banka, STO, Savjet Evrope itd). Vrijeme tolerancije međunardone zajednice za ova privremena i vještačka rješenja državno-pravnog statusa Srbije i Crne Gore polako ističe i konačno se mora znati koja država i koja vlast preuzima obaveze koje proizilaze iz povratka u međunarodnu zajednicu. Ova Savezna Vlada i ova SRJ to više nijesu.

Proces pridruživanja i stabilizacije sa koji je otvoren sa EU mogao bi poslužiti kao dobar povod da se primjeni i jedan novi pristup i od strane međunarodne zajednice. Naime proces integracije Crne Gore i Srbije u EU treba usloviti i sa intenziviranjem dijaloga između ove dvije države u pravcu usvajanja standarda EU u regulisanju međusobnih odnosa. EU bi trebala insistirati i na širim regionalnim integracijama na istim principima na kojima je nastala i razvila se EU.