Pomoć, Kohezija I Nove Granice Evrope - Poziv Na Političke Reforme

Kako se period rekonstrukcije i stabilizacije približava kraju zapadni Balkan se suočava sa  prijetećom krizom socijalne i ekonomske dislokacije, koja ugrožava neke od najvažnijih interesa Evropske Unije u ovom strateškom regionu. Ova kriza se pojavljuje upravo kada se postojeća evropska pomoć smanjuje i kada se zemlje regiona nalaze isključene iz procesa proširenja Evrope. Da region ne bi postao ostrvo nestabilnosti unutar evropskog projekta, postojeći instrumenti politike moraju prerasti u istinsku i dugotrajnu obavezu da se pozabave kroničnim ekonomskim i socijalnim problemima regiona. Evropska Unija bi trebala poslati jak signal zemljama zapadnog Balkana da obećanje evropeizacije nije iluzija.

Samit Evropke unije, Zagreb II, planiran za juni 2003. godine pod predsjedavanjem Grčke je  idealna prilika da se pošalje takav signal i trebao bi označiti prekretnicu u odnosima između EU i zapadnog Balkana:

• Evropska Unija treba eksplicitno najaviti da njeno učešće u ekonomske i socijalne kohezije širom Evrope uključuje zapadni Balkan i da je ona spremna pomoći ovim društvima da drže korak sa novim članicama nakon njihovog priključenja 2004.
• Proces stabilizacije i priključenja treba razviti tako da uključuje politike ekonomske kohezije. Takva predanost zahtjevala bi dodatne napore kako Unije tako i zemalja zapadnog Balkana. Potrebna bi bila reforma metodologija i instrumenata pomoći, kao i realokacija postojećih finansijskih sredstava i ljudskih resursa.
• Svaka buduća pomoć zapadnom Balkanu treba biti pružena u skladu sa principima razvoja koji čine osnovu strukturalnih fondova Evropske Unije: lokalno su-finansiranje, institucionalizirano partnerstvo između Komisije, nacionalnih i sub-nacionalnih organa vlasti i efikasno višegodišnje programiranje akcija razvoja. Ovi principi se trebaju jednako primjeniti širom ovog regiona od 2004. godine pa nadalje na rastući udio pomoći Evropske Unije. Ovi principi ne bi trebali biti vezani za kretanje određenih zemalja ka konačnom pristupanju Uniji.
• Finansijski gledano, Unija se treba obavezati da se ukupan obim pomoći zapadnom Balkanu neće smanjiti uporedo sa konsolidiranjem političke stabilnosti uspješnim završetkom rekonstrukcije. Podršku zapadnom Balkanu treba zadržati na nivoima iz 2000 ili 2001. godine (oko € 900 miliona godišnje). Za ovo postoje dva izvora: sredstva CARDS-a (koja će se prema tekućim planovima smanjiti na € 700 miliona u 2003. godini i na € 500 u 2005. i 2006 godini); i od 2004 godine oko € 400 miliona sredstava godišnje od ukupno € 3 milijarde dodijeljene zemljama kandidatima u periodu pripreme za priključenje, sredstva koja će biti dostupna nakon što sadašnji kandidati postanu punopravne članice.
• Da bi u ovome uspjela EU bi trebala ponovo razmotriti svoja postojeća institucionalna sredstva. Zemlje zapadnog Balkana bi mogle biti obuhaćene Uredbom o proširenju nakon 2004. godine. Nakon 2004. godine, Evropska agencija za rekonstrukciju bi se mogla transformirati u Evropsku agenciju za razvoj, sa drugačijim mandatom koji obuhvata sve zemlje regiona. Pakt stabilnosti bi mogao postati Pakt zapošljavanja i povezivanja. UNMIK na Kosovu i Ured Visokog predstavnika u BiH mogli bi dobiti drugačiju ulogu. Alternativno, Unija bi mogla okončati ove post-konfliktne inicjative, i proglasti njihovu uspješnost sa ulaskom regiona u kategoriju kandidata za preduključenje

Ideje ovog dokumenta prvo su prezentirane na Savjetodavnom odboru ESI Lessons Learned and Analysis Unit u Briselu u oktobru 2002.godine. Ovaj odbor čine Martti Ahtisaari, Peter Arbenz, Andy Bearpark, Carl Bildt, Jakob Finci, Gary Matthews, Alain Le Roi, Erik Pierre i Alex Rondos.

Ranija verzija ovog dokumenta prezentirana je na Wilton Park konferenciji o Novom evropskom momentu? Povezivanje jugoistočne Evrope u EU, koju su zajedno organizovali  Wilton Park i ESI u Wilton Park-u od 14-16. oktobra 2002 godine. Ovu finalnu verziju pripremio je ESI za diskusiju o balkanskoj politici sa Visokim predstavnikom Evropske Unije za vanjsku politiku, Javier Solana, u Briselu 4. novembra 2002. godine.

Ukoliko imate pitanja ili želite saznati više o ovim prijedlozima i kampanji Zapadni Balkan 2004. godine, kontaktirajte ured ESI-a u Berlinu, berlin@esiweb.org, tel: 00 49 30 53214455 ili direktora ESI i LLA, Gerald Knaus (00 49 173 6197797).

Postojeće strategije Evropske Unije i njenih zemalja članica nisu odgovarajuće za suočavanje sa novim izazovima koji se sada pojavljuju na zapadnom Balkanu.

Sadašnji instrumenti politike izgrađeni su u skladu sa ciljem poslijeratne rekonstrukcije i stabilizacije. Pomogli su da se prijetnja od etničkog konflikta gurne u pozadinu, stvarajući ovaj region mjestom koje daleko više obećava nego prije pet godina. Međutim ovi instrumenti nisu efikasni u rješavanju osnovnih uzroka nestabilnosti. Opasnost više ne predstavlja etnička mržnja, nacionalistički ekstremizam ili vojni sukob, već nova kriza ekonomskih i socijalnih poremećaja. Ona ugrožava mnoge od najvažnijih interesa Evropske unije u ovom regionu: efikasnu vladu u Bosni i Hercegovini i Kosovu, političku stabilnost i međuetnički mir u bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, ekonomske i političke reforme i jačanje vladavine zakona širom zapadnog Balkana.

Postoje tri sile koje se stapaju u ovu "krizu 2004. godine". Prva je neizbježno, ali bolno prilagođavanje potrebno u političkom i ekonomskom životu Bosne i Hercegovine i Kosova u vrijeme kada se privikavaju na budućnost bez pomoći za rekonstrukciju. Druga je produbljujuća kriza zapošljavanja širom ovog regiona, pošto postaje očito da je ekonomska tranzicija pokrenula dramatičan pad socijalističkih indistrija, uz samo slab odgovor novog privatnog sektora. Treća je rastuće razočarenje građana u demokratske procese koji ne reaguju na njihove probleme i nisu sposobni da zaustave socijalno i ekonomsko propadanje.

Rizik dalje nestabilnosti na zapadnom Balkanu je pitanje od velike važnosti za Evropsku Uniju. Danas su evropske institucije i zemlje članice intenzivnije uključene u region nego ikada prije. Oni su daleko najveći donatori. Obezbjeđuju većinu mirotvoraca u Bosni, Kosovu i Makedoniji i uspostavljaju novu misiju policijskih snaga u Bosni. I Visoki predstavnik u Bosni i vodeći međunarodni medijator u Makedoniji su specijalni izaslanici EU-a, a privreda Kosova je pod povjereništvom EU Pilara UNMIK. Putem Procesa stabilizacije i priključenja, Unija je obećala svim zemljama zapadnog Balkana da su "potencijalni" kandidati za članstvo. Kako se smanjuje prisustvo SAD-a, zapadni Balkan postaje područje provjere posebne evropske vizije o načinu širenja stabilnosti i prosperiteta izvan njenih granica.

Na samitu u Zagrebu novembra 2000. godine, Evropska Unija je ponudila zemljama zapadnog Balkana viziju zajedničke "evropske destinacije". Retorika "evropeizacije" predstavlja osnovu mnogih evropskih programa u regionu, od post-konfliktne izgradnje države u BiH i na Kosovu, međuetničkog posredovanja u Makedoniji, do razvoja i ekonomske tranzicije u Srbiji i Albaniji. Međutim, kako stvari stoje, obećanje Evrope dato ovom regionu je iznenađujuće nedovoljno. Ne postoje skori izgledi da zemlje zapadnog Balkana otpočnu zvanične pregovore o članstvu sa Evropskom Unijom. One se suočavaju sa izrazitim smanjenjem pomoći, bez obzira na njihov zvanični status u okviru Procesa stabilizacije i priključenja. Što je najvažnije, isključene su iz većeg evropskog projekta jačanja ekonomskog i socijalnog povezivanja širom kontinenta.

Izazovi sa kojim će se zapadni Balkan suočiti u narednom periodu nisu u potpunosti drugačiji od onih koje Evropska Unija prihvata u novim zemljama članicama ili onih sa kojima izlazi na kraj na svojoj teritoriji već mnogo godina. Nekoliko desetljeća Evropska Unija razvija sredstva potrebna za rješavanje duboko ukorjenjenih ekonomskih i socijalnih problema u svojim manje favoriziranim regionima. Srž Evropske Unije je njena odlučnost da ne toleriše ekonomske i socijalne razlike širom svog teritorija, već da se aktivno uključi u korist ekonomskog i socijalnog spajanja. U skladu sa ovim ciljem, angažirala je ogromne resurse i stekla značajnu stručnost, naročito putem strukturalnih fondova kojim upravlja Evropska komisija.

Kriza 2004. godine ne može biti spriječena većom pomoći u rekonstrukciji. Metodologija strukturalnog fonda je precizno napravljena da se bori sa problemima industrijskog propadanja i ruralne nerazvijenosti koji danas dominiraju zapadnim Balkanom. Princip dopunjavanja je razvijen da se spriječe deformacije u modelima domaće potrošnje, koje su postale tako očite u Bosni i Crnoj Gori. Urađeni su detaljni postupci za selekciju projekta kako bi se potaknula sposobnost lokalnih i regionalni vlasti i ohrabrili domaći organi vlasti da procijene svoje vlastite potrebe i da prema njima planiraju – urgentne potrebe razvoja širom regiona.

Bez ozbiljne predanosti Europske Unije razvoju novog seta instrumenta politike, ovaj region će biti sve više izoliran od zbivanja koja se dešavaju oko njega, od Slovenije, preko Mađarske, Rumunije i Bugarske i južno do Grčke. Kako se njegovi susjedi razvijaju, sposobnost zapadnog Balkana da se pridruži evropskom projektu će se tokom vremena samo smanjivati. Izbor koji stoji na raspolaganju Evropskoj Uniji je jednostavan: ili se ozbiljno posvetiti rješavanju temeljnih uzroka nestabilnosti ili nastaviti sa trošenjem svojih sredstava na borbu protiv sukoba kada oni izbiju širom ovog regiona.

Važno je napomenuti da su mjesta koja su dobila najveću pomoć za rekonstrukciji – Bosna i Kosovo – također i najizloženija krizi 2004. godine. Angažovanje međunarodnih resursa u prevazilaženju stvarnog naslijeđa rata je značajno, a u mnogim aspektima i uspješno. Međutim, kako se programi rekonstrukcije približavaju kraju, skrivene sile i slučajni efekti ovog ogromnog priliva međunarodne pomoći tek se počinju pojavljivati.

Jedan od najalarmantnijih popratnih efekata programa rekonstrukcije u Bosni jeste ogromna deformacija u modelima domaće potrošnje, što sada prijeti stabilnosti same države. Nedavno je Svjetska banka podnijela izvještaj da se potrošnja javnog sektora penje do 63 procenta bruto domaćeg proizvoda (GDP) – ukupno 20 procenata više od regionalnog prosjeka. Ova potrošnja je izuzetno opterećena plaćama zaposlenih u javnim službama i transferima ratnim invalidima i porodicama palih boraca. Operacije i održavanje - naime, pružanje usluga građanima – nije obuhvaćeno. Kapitalna potrošnja je skoro u potpunosti ostavljena međunarodnoj misiji, stoga značajno pada sa prilivom pomoći.

Ove deformacije su bile moguće zbog obima direktne međunarodne pomoći budžetu različitih javnih institucija i programa i zbog efekta supstitucije međunarodne zajednice kada je preuzela odgovornost za investiranje u ime države. Utjecaj te zamjene uloga je ogroman. Između 1996. i 2000. godine, bh javni sektor je potrošio US$9,2 milijarde na plaće i transfere, što je više od 48 procenata prosječnog godišnjeg GDP. Da je potrošnja iznosila 40 procenata (prosjek ukupne javne potrošnje širom regiona), tada bi dodatni iznos od US$1,58 milijarde domaćih fondova bio dostupan za javno investiranje tokom petogodišnjeg perioda. Ovo pokazuje do koje mjere je međunarodna pomoć u rekonstrukciji bila preusmjerena u izgradnju javne administracije, koja se više ne može održati.

Znaci finansijskih problema se multipliciraju na nižim nivoima bh vlasti, u kantonima i općinama koje nose glavnu odgovornost za pružanje javnih usluga (obrazovanje, zdravstvena zaštita; ono što je ostalo od socijalne pomoći). Mnoga područja u oba entiteta nemaju osnovnu  sigurnosnu mrežu za najsiromašnije i najugroženije – ograničeni podaci koji su dostupni pokazuju da je svega četrvrtina onih najsiromašnijih primala novčanu pomoć  posljednjih godina. Većina kantona je ukinula programme dječije zaštite, i skoro da i ne postoji pomoć za nezaposlene. Čak i oblasti, koje su entitetske vlade nekad smatrale esencijalnim za svoje interese, su ukinute kako bi se održale plaće javnog sektora.Više od 80 procenata budžeta za odbranu entiteta se izdvaja za plaće, o odnosu na prosjek NATO-a od svega 40 %. Kao rezultat, zemlja se rapidno razoružava kroz propadanje svoje opreme. Iako bi mnogi pozdravili smanjenje izdvajanja za vojnu opremu, doboko zabrinjava kada se to primjeni na dalekovodnu električnu mrežu, transportnu infrastrukturu ili poduzetništvo.

Niti ministarstva finansija entiteta niti međunarodna zajednica nemaju jasnu predstavu o obimu krize javnih finansija koja će izbiti u sljedeće dvije godine. Međunarodne finansijske institucije su više puta isticale da nemaju precizne brojke o iznosu dugovanja ili zaduživanja javnog sektora na nižim nivoima vlasti i u javnim preduzećima. Ono što je poznato jeste da će se servisiranje inostranog duga popeti sa oko €75 miliona u 2000. godini na skoro €120 miliona 2003. godine, a u isto će vrijeme priliv inostrane pomoći biti drastično smanjen. Svjetska banka predviđa da bi se u slučaju najoptimističnijeg rasta i scenaria reformi, ukupna javna potrašnja trebala smanjiti za dosad nezabilježenih 6,5 procenata GDP. Ukoliko se ovo ne postigne, makroekonomska stabilnost ili sposobnost servisiranja međunarodnog duga bila bi dovedena u pitanje. Ostaje otvoreno pitanje da li BiH može održati svoju valutu u skladu sa sporazumom o valutnom odboru – najvažnije ekonomsko dostignuće proteklih godina i simbol bh državnosti.

Pomoć u rekonstrukciji bila je od suštinske važnosti za BiH i Kosovo da prevaziđu  direktno nasljeđe rata. Međutim, ona je također postala neka vrsta droge, mijenjajući ponašanje i očekivanja onih koji je koriste, i stvarajući kratkoročnu iluziju prosperiteta. Tokom sljedećih godina, ova droga će biti naglo povučena uz nepredvidive posljedice.

Ekonomski savjet ponuđen balkanskim državama proteklih godina podrazumjevao je izvjestan slijed događaja: prvo, postojala bi pomoć u rekonstrukciji da bi se vratio prijeratni status quo, a onda bi paket pravnih i institucionalnih reformi pod nazivom "ekonomska tranzicija" otvorio vrata ka novom prosperitetu vođenom razvojem privatnog sektora. U srcu plana tranzicije leži trostruka politika stabilnih valuta, privatizacije i eliminacije otvorenih ili skrivenih javnih subvencija preduzećima. Danas se države zapadnog Balkana suočavaju licem u lice sa stvarnošću koju je nestabilnost prošlog desetljeća nastojala sakriti: obim njihovog ekonomskog propadanja. Znaci su, da u periodu nakon privatizacije, ovaj region ulazi u novu ravnotežu male proizvodnje i velike nezaposlenosti.

Svjetska banka je nedavno ponudila definiciju kraja tranzicije. Tranzicija znači stavljanje starih socijalističkih preduzeća na ravnopravan teren sa novim tržišnim konkurentima. Kada više ne uživaju specijalne beneficije u obliku javnih subvencija ili finansijskih olakšica, i kada se razlike u produktivnosti više ne mogu prepisivati istoriji preduzeća, tranzicija je završena. Ovo je korisna definicija koja razdvaja ideju tranzicije od ostalih oblika socijalne i ekonomske promjene. Međutim, ona također jasno pokazuje da ne postoji posljedična veza između tranzicije i ekonomskog rasta. Kao što Svjetska banka zaključuje, ravnopravan teren se može ostvariti na bilo kojem nivou razvoja ili per capita dohotka.

Prema globalnim standardima, siromaštvo u jugoistočnoj Evropi još uvijek nije poprimilo ozbiljne razmjere. U gradovima se mogu naći ljudi koji imaju životni standard od prije deset godina, naročito u mjestima koja uživaju velik priliv kapitala iz inostranstva, bilo putem novčanih transfera ili kroz prisustvo velike međunarodne misije. Međutim, ovaj krug se stalno sužava i sve je više pod pritiskom. To nije siromaštvo per se koje prijeti političkoj stabilnosti, već panika uzrokovana smanjenjem socijalnog statusa i nepostojanjem jasnih izgleda za budućnost. Uz malo dostupne socijalne pomoći, potrebno je da ljudi budu zaposleni kao bi ostali iznad praga siromaštva. Gdje sukob oko oskudnih resursa – kao što je javno zapošljavanje – poprima etničke boje, kao nedavno u Makedoniji, on može postati moćna sila poremećaja.

Protekla dekada je okarakterisana dramatičnim padom zapošljavanja u industriji izgrađenoj u socijalizmu. Zapadni Balkan je sada prekriven ostacima nekada ponosne industrije koja nije mogla preživjeti u novoj eri.

Zenicom, gradom u Bosni, dominiraju zahrđali ostaci ogromne željezare, koja je postavila istorijske temelje razvoja samog grada. Kapital iz željezare finansirao je izgradnju oko 8.000 stanova i obezbijedo radnicima cjelokupnu društvenu infrastrukturu – društvene i sportske klubove, obrazovanje i odmarališta. Željezara, vlasnik najponosnijeg solitera u gradu, je nekada bila uključena u kompleksno trgovinsko poslovovanje širom svijeta. Sada izvlači prihod iz zakupa svojih ureda i uvoza kozmetike i tekstila iz susjednih zemalja. Željezara šepa  zajedno sa svega četvrtinom svoje prijeratne radne snage koja je još uvijek u evidenciji i sa još manje onih koji primaju plaću.

Slične priče se otkrivaju širom industrijskih područija bivše Jugoslavije, od Smedereva (Srbija) do Peći (Kosovo), od Tuzle (Bosna) do Kičeva (Makedonija). U Makedoniji, od 1.688 preduzeća koja su nekada bila u društvenom vlasništvu, sva su osim 85 prodana ili likvidirana. Stepen zainteresiranosti stranih ili čak domaćih investitora je izuzetno ograničen. Većina preduzeća je prodana putem procesa unutrašnje privatizacije, sa dionicama koje su date radnicima u zamjenu za neisplaćene plaće, ili menadžerima po izuzetno smanjenim cijenama sa mogucnošću plaćanja na više godina. Novi vlasnici su, kako se moglo i očekivati, pokušali zaštititi svoju poziciju suprostavljajući se restruktuiranju preduzeća. Unatoč tome, industrijska zaposlenost je već pala za više od pola, a neizbježan je dalji gubitak radnih mjesta.

Iskustvo Srbije-Crne Gore tokom 90-tih godina jedan je je primjera nemilosrdnog ekonomskog pada. Michael Palairet je u kratkim crtama prikazao ekonomske posljedice Miloševićeve ere:

"Godinama se kapital praktično u svim sektorima godinama smanjuje, sve više zastarjeva, a industrijska tehnologija je sve neefikasnija. Glavni zaokret ekonomske aktivnosti bio je u poljoprivredi, prelaz sa stočarstva na zemljoradnju, što je niža poljoprivredna tehnološka tehnika, te iz tržišne proizvodnje prema obezbjeđivanju sredstava za puko preživljavanje. Ekonomska aktivnost se preselila iz industrije i komercijalnih usluga, a unutar industrije iz tehnološki vođenih sektora u inžinjerstvu i proizvodnji robe trajne potrošnje prema proizvodnji robe široke potrošnje i ekstrativnim djelatnostima... Skupo će biti zaustaviti vraćanje u nerazvijenost, jer je polako ispražnjen rezervoar nekorištenih sredstava i ljudskih vještina."

U Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, ova priča je još više zabrinjavajuća. Od 66 velikih preduzeća (znači preduzeća koja su ušla u proces privatizacije sa više od 400 zaposlenih), ne više od 5 je prodano ozbiljnim investitorima, bilo domaćim ili stranim. Ostala preduzeća se ili nisu mogla prodati ili su prošla kroz proces vaučer privatizacije koji nije privukao ni novi menadžment, a ni svježi kapital. Uprkos stalnim finansijskim olakšicama u obliku preraspodjele dogovanja i neplaćanja poreza i računa za komunalije, ova preduzeća su postala toliko nelikvidna da više nisu u mogućnosti kupovati sredstva za proizvodnju, što je rezultiralo padom proizvodnje.

Širom regiona, uobičajno je čuti da rukovodstvo preduzeća i lokalni političari opisuju proces privatizacije kao "katastrofalno spor". U stvarnosti, ekonomska tranzicija je budućnost koja se već desila. Za većinu industrijskih preduzeća ovog regiona, bilo privatiziranih ili ne, jedini put naprijed je stečaj, koji bi bar oslobodio njihova proizvodna sredstva za privatni sektor. Međutim, širom regiona svega nekoliko preduzeća je likvidirano. U političkom okruženju koje je stvoreno općom krizom zapošljavanja, zaista je veoma teško domaćim političarima naći se licem u lice sa svojim biračima i saopštiti im da se stara privreda ne vraća. Ono što se rizikuje nije samo zaposlenost u ovom ili onom privrednom sektoru, već sam model modernog industrijskog društva.

Na zapadnom Balkanu se pojavljuje novi privatni sektor, ali je on uglavnom malih razmjera i niske kapitalne opremljenosti u trgovini i građevinarstvu. Većina novih privatnih preduzeća osniva se oko porodice, kao glavne poslovne jedinice, dominantni oblik urbane ekonomije je prodavnica na uglu ulice, a trgovci su u isto vrijeme njihovi bankari i osiguravatelji.

Mnogi strani posmatrači su zapanjeni brzinom kojom se pojavio novi privatni sektor na Kosovu nakon sukoba 1999. godine. Ali u mnogim aspektima radilo se o vraćanju na privatni sektor prošlosti, koji je imao korijenje u socijalističkom vremenu, prisutan tokom cijelog postojanja Jugoslavije kao mala privreda i značajno proširen početkom 90-tih godina, da bi stagnirao od 1995. godine naovamo. U poslijeratnom Kosovu, procjenjuje se da je u 1999/2000, godini potrošeno €444 miliona na rekonstrukciju srambenih, javni zgrada i infrastrukture, uz 21% materijala koji je kupljen lokalno. Međutim, poslijeratni procvat izgradnje bio je kratkog vijeka. Do 2001. godine, izdvajanja za izgradnju su pala na svega 40 procenata vrijednosti iz 2000. godine, a ove godine se očekuje da dosegnu svega 13 procenata. Pojedini lokalni poduzetnici su bili u mogućnosti da kao uvoznici brzo steknu bogatstvo. Međutim, razvoj dugoročnih poslovnih struktura je mali. Pored građevinskog materijala i malog sektora u proizvodnji hrane, skoro da i ne postoji proizvodnja.

Jedno od glavnih ograničenja razvoja privatnog sektora je da se ovaj region nalazi u prelaznom stanju – niti je jeftino okruženje prema međunarodnim standardima, niti posjeduje modernu tehnologiju za povećanje produktivnosti i postizanje konkurentnosti na evropskom tržištu. Nedavno ispitivanje tekstilnog sektora u BiH pokazalo je da će "samo ona preduzeća sposobna za trajno investiranje kako u postrojenja tako i u nove proizvode sudjelovati na međunarodnom tržitu. Roba se može kupiti od jeftinih ekonomija koje se pojavljuju u jugoistočnoj Aziji u kojima su troškovi proizvodnje niski, i to po cijeni kojoj proizvođači tekstila iz Bosne i Hercegovine nikada neće moći konkurirati." Ukoliko izbor stoji između novih velikih investicija u produktivnu tehnologiju i daljnjeg pada životnog standarda, čime troškovi radne snage postaju niži, izgleda da će se ovaj region kretati prema ovom drugom. U doglednoj budućnosti, povećanje produktivnosti će u mnogim ključnim sektorima u Makedoniji, Srbiji ili Bosni biti rezultat smanjenja radne snage (u tekstilnoj industriji, rudarstvu, prodaji na malo, komercijalnoj poljoprivredi).

Industrijska kriza je isto tako ozbiljna u Albaniji. Nedavni izvještaj Evropske Komisije ističe da je industrijski sektor slab i da je njegovo sadašnje učešće u cjelokupnom rastu GDP-a ograničeno. "Industrije su često zastarjele, neodržive i nesposobne da konkuriraju evropskoj industriji. Potrebno je da Albanija razvije novu nacionalnu industrijsku osnovu."  U Albaniji je transportna i vodovodna infrastruktura neadekvatna, a stalna energetska kriza je "ozbiljna prepreka ekonomskom mogućnostima." Nije iznenađujuće da su u ovim uslovima izvozne performanse slabe, a trgovinski deficit je dosegao €1 milijardu u 2001.godini. Kao rezltat ovoga, glavni izvoz Albanije je radna snaga.

Loše stanje infrastrukture je ozbiljna prepreka razvoju privatnog sektora u najvećem dijelu regiona. Nije očito da su poslijeratni programi rekonstrukcije postigli održive pomake u kvalitetu lokalne infrastructure. U Bosni i na Kosovu međunarodni donatori su u zaista značajnoj mjeri popravili puteve, električnu mrežu, telekomunikacije i sisteme vodosnabdijevanja. Međutim, vođeni urgentnošću humanitarne misije, oni su radije  zaobilazili široko rasprostranjene probleme u poslovnom vodstvu i finansiranju ovih sistema, nego što su ih rješavali. Domaće institucije se sada bore da pokriju osnovne operativne troškove, bez ulaganja vlastitog kapitala i često ne mogu obaviti rutinsko održavanje. Uprkos masovnom međunarodnom investiranju, infrastructura širom regiona se progresivno dekapitalizira.

Ograničenja kojima je izložen novi privatni sektor su refleksija šireg problema upravljanja, uz javne institucije koje ne mogu obezbijediti infrastrukturu i usluge neophodno potrebne za smanjenje proizvodnih troškova privatnih poduzetnika. Nepostojanje jasnih imovinskih prava, slab pravni sistem, nedostatak domaćeg finansiranja, nerazvijen transport, telekomunikacije i vodovod, te nepostojanje efikasnog kapaciteta planiranja dodaju se troškovima novog privatnog poslovanja. Međutim, čak i pod vodstvom najprogresivnijih i najpredanijih vlada, teško je utvrditi poticaje rasta zapošljavanja u privatnom sektoru u obimu koji je potreban da bi se nadoknadili efekti deindustrijalizacije.

Uticaj procesa deindustrijalizacije na društvo je jednako radikalan kao i dolazak socijalizma, sa ogromnim utjecajem dislokacije širom ovog regiona. Dominantan socijalni trend proteklog pola stoljeća bila je urbanizacija, kada su milioni ljudi bježali od prenaseljenosti i nerazvijenosti u ruralnim oblastima u potrazi za novim radnim mjestima i načinom života u gradovima. Ovo je bila ogromna socijalna revolucija, u kojoj su razmještaj stanovništva i očekivanja nove urbane srednje klase oblikovana prema modelima socijalističke industrijalizacije.

Sa prestankom zapošljavanja u industriji, ostalo je malo razloga koji će zadržati ljude u starim industrijskim centrima i stanovništvo je još jednom u pokretu. Za milione raseljenih tokom sukoba 90-tih godina, odluka da li se vratiti svojim prijeratnim domovima ili naseliti negdje drugdje, sve je više određena ekonomskim mogućnostima. Među onima koji nikada nisu bili raseljeni, bilo interno ili eksterno, vjerovatno je da će se migracije usporiti u bliskoj budućnosti.

Sile koje utiču na kretanje stanovništva su različite i kompleksne. U mnogim mjestima, ljudi se kreću prema glavnim gradovima ili administrativnim centrima, privučeni rastom koji je ostvaren javnom potrošnjom i stranim ulaganjima. U drugim mjestima, ljudi napuštaju industrijske gradove i vraćaju se na sela koja su njihove ranije generacije napustile, gdje su troškovi života niski i poljoprivreda pruža mogućnosti za preživljavanje koje ne postoje u urbanim područjima. Međutim, sumorno stanje poljoprivrednog sektora znači mali kapacitet za apsorbciju nezaposlenih. Ekonomski poticaji za pokretanje poljoprivrede su tako spori da je veliki dio poljoprivrednog zemljišta širom ovog regiona sasvim napušten.

Drugo značajno kretanje ljudi je izvan ovog regiona, uglavnom sa odredištem, trajnim ili privremenim kao putujući radnici, u zemlje Evropske Unije. U najvećem dijelu regiona,  iseljavanje je jedini izlaz koji stoji na raspolaganju mladim i nezaposlenima, i sve dok se ekonomski pad nastavlja ovaj pritisak će rasti. Interesantno je da postoje dijelovi regiona gdje novac koji iseljenici šalju kući ili troše tokom ljetnih odmora, obezbjeđuje ne samo sredstva za preživljavanje brojnih porodica, već također predstavlja i najvažniji izvor investiranja. Efekti migracija na mikroekonomskom nivou su nedovoljno istražen fenomen, ali izgleda da predstavlja jedan od nekoliko egzogenih šokova za razbijanje ciklusa nerazvijenosti u mnogim zajednicama.

Širom regiona, ovi socijalni i ekonomski trendovi stavljaju ogroman pritisak na politički proces. U posljednjem dokumentu o državi i demokraciji u jugoistočnoj Evropi, Ivan Krastev piše da "rastući jaz koji dijeli javnost od elite i rastuće nepovjerenje koje javnost osjeća prema demokratskim institucijama predstavljaju najtiše političke činjenice danas na Balkanu." Ovo duboko nezadovoljstvo demokratskim procesom može se vidjeti u padu odaziva birača na svakim narednim izborima i redovnom ponavljanju modela naglog izbacivanja vlade iz kabineta nakon prvog mandata, bez obzira na njihova dostignuća.

Nigdje u svijetu međunarodne demokratske aktivnosti nisu bile tako jake kao na zapadnom Balkanu. Došlo je vrijeme da se saberu rezultati. Kao što je napisao Thomas Carothers, nuđenje "obilje demokratskih programa koji se temelje na nejasnoj pretpostavci da svi oni doprinose nekom pretpostavljenom procesu spajanja, nije dovoljno dobro". Postoji očita potreba za ponovnim uspostavljanjem veze između demokratskih programa i drugih oblika pomoći.

Pad industrijskog društva i osjećaj pasivnosti koji postoji među stanovništvom objašnjavaju stepen nezadovoljstva političkim procesom. Skoro da ne postoji domaćinstvo koje nije osjetilo dramatičan pad svog životnog standarda. Ovaj pad je tokom 80-tih godina uništio vjeru i povjerenje u jugoslovenski komunizam. On i dalje uništava povjerenje javnosti u sposobnost nove elite i demokratskih institucija da obezbjede osnovnu ekonomsku sigurnost. U kratkom i srednjem roku postoje očita ograničenja šta svaka pojedinačna vlada može učiniti da zaustavi ovaj trend.

Strategije međunarodne intervencije u ovom regionu su dodatno ograničile manevarski prostor predstavničkih institucija. U većini glavnih ulaganja donatora, prioriteti investitanja su postavljeni izvan regiona. U Bosni i na Kosovu je skoro cjelokupna "zakonodavna reforma" urađena od strane stranaca i nametnuta zakonom. Čak i Sporazum o stabilizaciji i priključenju, koji je rezultat pregovora između vlada i Evropske Komisije, odražava eksterne prioritete i u velikoj mjeri ništa ne govori o pitanjima socijalnog i ekonomskog spajanja ili razvoja. Nedavna procjena strategije za Makedoniju, koju je uradila Evropska Komisija pokazuje da se postojeći prioriteti "ne temelje ni na kakvoj određenoj procjeni" situacije u Makedoniji. Ključna preporuke ove procjene jeste da Komisija podrži razvoj u ovoj fazi, a ne da usvoji pravila EU: "Efikasnija strategija za postizanje političkih ciljeva EU bila bi pružanje podrške ekonomskom i socijalnom razvoju bivše jugoslovenske republike Makedonije, što bi za uzvrat logično dovelo do integracije u EU."

U Albaniji, dok Komisija ističe ogromnu krizi infrastruktire u sektorima energetike,  transporta, vodoprivrede i poljoprivrede, višegodišnji program za 2002-2004. godinu usmjeren je na borbu protiv organiziranog kriminala,  prevare i korupcije. U okviru godišnjeg budžeta CARDS-a za Albaniju, samo je €10 miliona namjenjeno unaprijeđenju male infrastrukture. Ovo su rezultati začaranog kruga: što nacionalna vlada postaje slabija, to više organizacija iz vana pokušava nametnuti svoju viziju političkih prioriteta i vlada postaje sve manje odgovorna svojim glasačima.

Stoga, politike širom jugoistočne Evrope često izgledaju iznenađujuće slabe, sa političarima nevoljnim da rješavaju ona pitanja koja prevladavaju u životima njihovih birača. Postoji očita inicijativa da politička elita uključi druga pitanja u javni dnevni red, vraćajući se trajnim istorijskim sporovima, političkom identitetu ili jednostavno razmjenjujući optužbe za korupciju sa svojim političkim protivnicima. Thomas Carothers je okarakterisao takve demokratije kao "nesposobne".

"Promjene u vlasti izgleda da samo prebacuju probleme zemlje sa jedne nesretne strane na drugu. Politička elita iz svih glavnih stranaka se otvoreno smatra korumpiranom, sebičnom, neiskrenom i neodlučnom da radi u interesu svoje zemlje. Javnost je ozbiljno razočarana politikom i, dok možda još uvijek vjeruje u ideal demokratije, ona je izuzetno nezadovoljna političkim životom u svojoj zemlji."

Bez zdravog i produktivnog ekonomskog sektora, sposobnost države da finansira modernu administraciju i obezbijedi socijalnu sigurnosnu mrežu ozbiljno je ograničena. Za većinu građana koji ne žive "na budžetu", država izgleda daleka, otuđena i u velikoj mjeri nezainteresirana za probleme svakodnevnog života. U ruralnim područjima, gdje država zaista može biti u potpunosti odsutna, postoji model nejednakog institucionalnog i infrastrukturalnog razvoja koji predstavlja naslijeđe prošlosti. U takvim okolnostima, privatni sektor pokazuje tendenciju kretanja prema sivoj ekonomiji, bez namjere da plaća visoke poreze za neadekvate javne usluge. Državi sve više nedostaju čak osnovne informacije kako njeni građani preživljavaju u stvarnoj ekonomiji.

Ova analiza "krize 2004. godine" ima jasne implikacije na budućnost evropske strategije u ovom regionu. Evropska pomoć je ostvarila značajan pomak u stvaranju temeljne stabilnosti, ali, dugoročno gledano, stabilnost se ne može postići bez razvoja. Postoji rastuća kriza političkog zastupanja, pošto slabe i nedovoljno opremljene javne institucije imaju malo šta ponuditi osim samog javnog zapošljavanja i često su okarakterisane kao nezainteresirane ili čak parazitske. Također postoji rizik da sadašnji modeli međunarodne pomoći doprinose ovoj  krizi mjenjajući prioritete domaće potrošnje i političkih procesa.

Stoga, obećanje "evropske destinacije" je nedovoljno za ovaj region. Postoji opći konsenzus da će državama zapadnog Balkana trebati dosta vremena da zaista usvoje pravila zajedničkog evropskog tržišta. Ne postoje skori izgledi da će ove države, uz mogući izuzetak Hrvatske, otpočeti zvanične pregovore sa Evropskom Unijom o članstvu. One se suočavaju sa značajnim smanjenjem pomoći, bez obzira na njihov zvanični status u okviru Procesa stabilizacije i priključivanja. Što je najvažnije, isključene su iz većeg evropskog projekta o jačanju ekonomskog i socijalnog povezivanja širom ovog kontinenta.

Kao što Rimski sporazum navodi, poticanje uravnoteženog razvoja širom Evropske Unije kroz jačanje ekonomske i socijalne kohezije predstavlja jedan od osnovnih ciljeva EU. Uspostavljeni su strukturalni i kohezioni fondovi kao bi se ostavario ovaj cilj, koji zajedno sa pravilima zajedničkog evropskog tržišta (acquis), predstavljaju srce evropske integracije. Ovi instrumenti politike su rezultat spoznaje da je isključivo stvaranje jedinstvenog tržišta, bez značajne predanosti razvoju resursa, nedovoljno da bi se prevazišle rezlike u regionalnom razvoju. Riječima Komisije, jedini siguran put ka spajanju je"ukoliko postoji promjena u samim osnovnim uslovima i u relativnom faktoru sposobnosti (u pogledu svih oblika kapitala i različite stručnosti radne snage). Primarni cilj regionalnih i strukturalnih politika je upravo da ostvari takvu promjenu." Uticaj strukturalne pomoći u Grčkoj, Irskoj, Španiji, Portugalu i južnoj Italiji je ogroman.

Politike kohezije imaju cilj postići veći ekonomski rast povećavanjem investiranja. One nisu socijalne politike i nisu direktno povezane bilo sa povećanjem potrošnje bilo sa redistribucijom dohotka. Cilj je povećati produktivnost, koja je određena kvalitetom ljudskih resursa,  kvalitetom fizičke infrastrukture i sposobnošću za inovacije.

Ključni princip strukturalnih fondova je dopunjavanje. Projekti finansirani iz strukturalnih fondova moraju biti sufinansirani iz nacionalni izvora. Na ovaj način se osigurava da se evropski fondovi dopunjavaju, a ne da budu zamjena za domaće investiranje. Strukturalne intervencije Evropske Unije također zahtjevaju značajno učešće lokalnih i regionalnih vlada u postavljaju prioriteta razvoja i izboru projekata. Ovo može imati važne posljedice za administrativnu strukturu zemalja članica. U Grčkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, zemljama sa najvećim stepenom državne centralizacije u Uniji, ovo je vremenom dovelo do značajnog prelaza odgovornosti u polju regionalnog ekonomskog razvoja. U Grčkoj, uspostavljanje komiteta za praćenje implementacije integriranih programa razvoja, predstavlja  "glavnu administrativnu inovaciju ":

"Po prvi put, organ vlasti, koji nije centralno ministarstvo ili javno preduzeće, ima odgovornost za vođenje multi-projektnog, višegodišnjeg programa. Lokalna zastupljenost, geografska decentralizacija, finansijska autonomija i obaveza informiranja i motiviranja lokalne populacije predstavljaju nove karakteristike okvira za planiranje u Grčkoj."

Prvi grčki regionalni plan razvoja izrađen je neposredno prije priključenja u EU. Kao što je Ilias Plaskovitis naznačio: "Iako nada u članstvo EU nije pokrenula revoluciju u pogledima grčke vlade, dinamika integracije i posebno implementacija strukturalne politike EC počeli su stvarati promjene u radu vlade."

Obično postoji i zahtjev da projekti budu urađeni na način kojim se angažira lokalno partnerstvo. Ovaj princip je postepeno proširivan, od uključivanja regionalnih i lokalnih organa vlasti od 1989. do 1993. godine, socijalnih partnera od 1994 do 1999. godine, do planiranog uključivanja predstavnika ostalih grupa u periodu od 2000-2006. godine. Tamo gdje su ovi programi bili uspješni, oni su dosta doprinijeli stvaranju pozitivne slike politike Unije među građanima

Ove karakteristike strukturalnih fondova unutar Evropske Unije su upravo ono što trenutno nedostaje evropskoj podršci zapadnom Balkanu. Metodologija strukturalnog fonda je razvijena kako bi se riješili problemi industrijskog pada i ruralne nerazvijenosti. Usvojen je princip dopunjavanja kako bi se spriječiledeformacije u modelima domaće potrošnje. Uspostavljene su procedure za odabir projekta kako bi se unaprijedila sposobnost lokalnih i regionalnih vlasti i ohrabrili domaći organi vlasti da procijene vlastite potrebe i prema njima planiraju. Izazovi sa kojima će se Balkan suočiti u narednom periodu nisu u potpunosti drugačiji od onih sa kojima Evropska Unija izlazi na kraj već mnogo godina.

Naredak u socijalnom i ekonomskom spajanju unutar Evrope i integracija društava koja izlaze iz izolacije i diktature (Grčka, Španija, Portugal) su neka od najvažnijih istorijskih ostvarenja Unije. Ona se sada priprema za još ambiciozniji proces proširenja zone ekonomske stabilnosti i razvoja na nove države članice.

Međutim, iako Evropska Unija svoje obećanje o ekonomskom i socijalnom spajanju proširuje na istok, previše malo pažnje je dato područiju sa najvećom koncentracijom evropskih policajaca, mirotvoraca, službenika i konsultanata koji pokušavaju unaprijediti njegovu stabilnost. Kao što je član Komisije za proširenje nedavno objasnio Evropskom parlamentu, "proces proširenja neće biti završen dok ne budemo imali Bugarsku i Rumuniju u ovom parlamentu." Financial Times je zabilježio da ovo nije nimalo dobar znak za Tursku. Zapadni Balkan nije čak ni spomenut. Ukoliko ne bude promjene u evropskoj strategiji, regionalne razlike između evropskih 27 ranijih i budućih članova i pet država zapadnog Balkana značajno će se povećati narednih godina.

Pomoć zemljama zapadnog Balkana u skladu sa CARDS programima Evropske Unije bila je ogromna prvih godina ovog programa, a sada značajno opada. Od 2004 do 2006. godine, većina zemalja ovog regiona će primiti relativno malu pomoć EU, bez obzira na političke i institucionalne reforme koje oni poduzmu i nezavisno od njihovog napretka u Procesu stabilizacije i priključenja. Osim ukoliko se nešto ne promijeni, biće malo argumenata da se potrebe ovog regiona shvate ozbiljno u sljedećem programskom ciklusu (2007-13). Balkan će i dalje biti ovisan o sredstvima za razvoj i humanitarnu pomoć i naći će se u situaciji da se takmiči sa zemljama južnog Mediterana i Srednjeg istoka, i bori sa novim krizama koje izbijaju širom svijeta.

	2000	2001	2002	2003	2004	2005	2006
Albanija	35	37	45
BiH	101	104	72	63*	58*
Hrvatska	22	60	59
Makedonija	21	56	41
Serbija/ Crna Gora/ Kosovo	650	385	350	305*	250*
Ukupno*	956	903	766	700	600	500	500*

 

* Procjene se temelje na razgovorima sa zvaničnicima na Kosovu i u Bosni.

U međuvremenu, postojeća pomoć neće zahtjevati sufinansiranje. Ona neće potaknuti jačanje lokalne i regionalne vlade. Neće zahtjevati regionalne planove razvoja i partnerstvo. Najvećim dijelom se neće čak direktno baviti pitanjima ekonomskog rasta i infrastrukture. Program CARDS-a ne nudi obećanje, bilo direktno ili indirektno, da će pomoći ovom regionu da dostigne privredni razvoj novoprimljenih zemalja Evropske Unije.

U isto vrijeme, EU se obavezala da poveća pomoć novim državama članicama, kao i Rumuniji, Bugarskoj i Turskoj. Pomoć u fazi pripreme za priključenje namjenjena za deset zemalja kandidata centralne i istočne Evrope iznosi €3 milijarde godišnje. Od 2004. do 2006. godine, godišnji budžet za strukturalnu i kohezionu politiku u novim zemljama članicama planira se postepeno povećati na €12 milijardi u 2006.godini.

Bez ozbiljne predanosti Evropske Unije, zapadni Balkan će biti sve više izoliran od razvoja događaja oko njega, od Slovenije, preko Mađarske, Rumunije i Bugarske i južno do Grčke. Njegova sposobnost da se uključi u evropski projekt će se tokom vremena samo smanjiti. Dok će u proširenoj Evropi novi ciljevi biti ekonomsko povezivanje, razvoj i mobilnost radne snage, na Balkanu će se cilj svoditi na rješavanje pitanja kriminala, korupcije i kontrole granica. Ukoliko je ovo jedini odgovor Evrope na krizu 2004. godine, onda je najvjerovatnije da će Balkan ostati otok nestabilnosti u srcu Evrope, koji izvozi iseljenike i uvozi mirotvorce.

Međutim, u 2003. godini postoje izgledi za davanje novih poticaja evropskom projektu na zapadnom Balkanu:

• Evropska Unija bi, pod predsjedavanjem Grčke i Italije, mogla odlučiti da nastavi sa uspjehom (i investiranjem) u stabilizaciji u ovom regionu koji je postignut u proteklih deset godina, transformišući Proces stabilizacije i priključenja u okvir za politiku povezivanja. Samit sa zemljama ovog regiona mogao bi eksplicitno naznačiti da se cilj jačanje ekonomskog i socijalnog povezivanja širom Evrope također proširuje i na zapadni Balkan.
• Evropska Unija bi mogla tranformirati Evropsku Agenciju za rekonstrukciju u Evropsku Agenciju za razvoj, sa drugačijim mandatom koji obuhvate sve zemlje regiona. Pakt stabilnosti bi mogao postati Pakt za zapošljavanje i povezivanje. Alternativno, Unija bi mogla okončati ove poslijeratne inicjative i proglasti njihovu uspješnost sa ulaskom regiona u kategoriju kandidata u fazi pripreme.
• Države zapadnog Balkana bi se mogle pridružiti Rumuniji, Bugarskoj i Turskoj, u okviru Uredbe o proširenju nakon 2004. godine. Kao i u slučaju Turske, ne bi postojala obaveza ulaska u stvarne pregovore o članstvu dok ove zemlje ne budu spremne i sposobne da primjene acquis, bez obzira koliko dugo bi to moglo trajati. Međutim, u svim drugim akpektima, uključujući i njegovu podobnost za ciljane strukturalne intervencije, zapadni Balkan bi bio tretian kao dio evropske porodice.
• Ovo bi značajno povećalo uticaj Unije, kako ona nastavlja sa svojim ciljevima ka  izgradnji vladavine zakona i borbi protiv organizovanog kriminala. Također bi se osigurala održivost impresivnog političkog i diplomatskog uspjeha zajedničke evropske inostrane i sigurnosne politike u ovim regionu proteklih godina.
• Radeći na okončanju CARDS programa post-rekonstrukcije, Evropska Unija bi već mogla razviti nove instrumente politike za strukturalnu intervenciju na zapadnom Balkanu u periodu 2004-2006. godine. Ona bi mogla koristiti stručnost razvijenu u mnogim programima pripreme za priključivanje deset kandidata, usmjeravajući se na poljoprivredu, okoliš, transport, socijalno uključivanje i zapošljavanje i zadržavajući ključne principe sufinansiranja, partnersta i procjene. Mogla bi također koristiti značajne ljudske resurse već razmještene u ovom regionu, naročito u Evropskoj agenciji za rekonstrukciju, EU Pilaru UNMIK i Uredu Visokog predstavnika.
• Nakon prijema deset kandidata 2004. godine, samo će Bugarska i Rumunija ostati kvalifikovane za €3 milijarde iz budžeta za pripremu za priključenje do kraja predračunskog perioda EU-a u 2006. godini. Postoji mogućnost korištenja  izvjesnog dijela sredstava iz ovog budžeta za ciljane politike povezivanja na zapadnom Balkanu.
• Zapadnom Balkanu je obećana takva budućnost na I Zagrebačkom Samitu novembra 2000. godine. II Zagrebački Samit, pripremljen pod predsjedavanjem Grčke, mogao bi konkretnije iznijeti ove ciljeve.

European Stability Initiative (ESI) je nezavisni neprofitni institut za istraživanje i politička pitanja sa sjedištem u Berlinu, i regionalnim uredima u Sarajevu, Prištini i Skopju. Institut je osnovan 1999. godine kao odgovor na potrebe za detaljnijim analizama političkih pitanja koja se odnose na jugoistočnu Evropu. U  2002. godini ESI je dobio podršku German Marshall Fund SAD, Vlade Švedske, Odjela za međunarodni razvoj Ujedinjenog Kraljevstva (DfID), Korber Fondacije i Britanske Vlade.

Lessons Learned and Analysis Unit (Jedinica Naučene Lekcije i Analize) je zajednički projekt ESI i Pilara Evropske Unije UNMIK s ciljem da se pruže objektivni savjeti i analize kreatorima politike na Kosovu i obuhvate neke od lekcija naučene u ovoj misiji.

Ovaj izvještaj je bio prezentiran na konferenciji o NOVOM EVROPSKOM MOMENTU?POVEZIVANJE JUGOISTOČNE EVROPE U  EUkoji su zajednički organizovali Wilton Park i ESI, u  Wilton Parku od 14-16 oktobra 2002 godine.  Wilton Park i ESI zahvalili su se na finansijskoj pomoći Ministarstva vanjskih poslova Norveške i Foreign and Commonwealth Office za  ovu konferenciju koja je pružila pomoć u istraživanju.