Politika, Interesi I Budućnost Jugoslavije: Raspored Za Dijalog - ESI Izve

11 November 2001
Ulice Beograda. Foto: flickr / Jerzi Kozakievicz

Uz podršku Instituta za mir Sjedinjenih američkih država (United States Institute of Peace)

 

Kratak pregled preporuka

Ovaj izveštaj ispituje sadašnju ustavnu raspravu o budućnosti Savezne Republike Jugoslavije, i nalazi da je frustrirajuće siromašna po svom sadržaju. Uzima u obzir motive vodećih političkih igrača i istražuje interese raznih grupa građana. Nalazi da postoji prava prilika za ambiciozne napredne političare i u Srbiji i u Crnoj Gori koji su spremni da tretiraju konkretne probleme onih građana na koje ustavna rasprava neposredno utiče, čak pre referenduma u Crnoj Gori.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore, koji su crnogorske vlasti najavile za proleće 2002, ne može da posluži kao zamena za suštinski dijalog između Beograda i Podgorice. Referendum će verovatno imati jedan od samo dva moguća ishoda: neznatnu većinu u korist nezavisnosti, ili neznatnu većinu protiv nje. Ni jedan ishod neće dati odgovor na pitanje kako uspostaviti funkcionalnu federaciju, ili kako treba da se razvijaju ekonomski i društveni odnosi između Srbije i Crne Gore u slučaju razdvajanja. Ukoliko u međuvremenu ne bude postojao ozbiljan dijalog, referendum će ostaviti važna pitanja nerešena.

Ovo je trenutak da se započne ozbiljan međurepublički dijalog i potraga za zajedničkim interesima. Za spoljni svet, ovo je čas za posredovanje: da ponude usluge iskrenog posrednika koji pomaže u prepoznavanju zajedničkog osnova pre bilo kakvog referenduma. Naš izveštaj nudi Raspored za dijalog da bi pomogli u stimulisanju ovog procesa. On sugeriše da se pozitivni dijalog između Srbije i Crne Gore, koji podržava savezno predsedništvo, može graditi oko tri komponente:

  1. Prvi korak bi bio da se sacini Deklaracija o kljucnim principima koji se moraju poštovati u bilo kom ustavnom ustrojstvu. Takva deklaracija bi mogla da bude razmotrena i usvojena u Republickim skupštinama i skupštini SRJ. Naglasak bi trebao da bude na uveravanju obicnih gradana i omogucavanju konstruktivnije javne rasprave. Ovi suštinski principi bi mogli da obuhvataju:
    1. Granica izmedu Srbije i Crne Gore mora da bude barem onoliko otvorena kao one izmedu zemalja Šengena, olakšavajuci slobodna kretanje izmedu dve republike.
    2. Sve strane se obavezuju na usvajanje liberalnih dogovora po pitanju državljanstva. Državljani Republike Srbije i Repulike Crne Gore ce imati ista prava kao ona koja se primenjuju širom Evropske unije za državljane država clanica EU. Zaštita imovinskog i poslovnog prava ce biti zagarantovana u obe republike. Postojace slobodan izbor mesta boravka, ukljucujuci i slucajeve studiranja i penzionisanja.
    3. Sadašnje poslovno okruženje Srbije i Crne Gore se ne sme više sužavati. Grupi strucnjaka se može staviti u zadatak da sacine Izveštaj koji razmatra medurepublicke barijere u trgovini i investicijama. Sve politicke snage koje podržavaju dokument se obavezuju da ce omoguciti slobodu kretanja dobara, usluga i rada, ukljucujuci usaglašen pristup zakonodavnoj reformi koja utice na poslovno okruženje.
  2. Po ugledu na sacinjavanje zajednicke Deklaracije kljucnim principa, dve republike bi trebale da sastave medurepublicke radne grupe za unapredivanje saradnje u prakticnim podrucjima, imajuci za cilj konkretnu dobit gradana. Treba istaci da SRJ ima specijalne ugovore o odnosima sa Republikom Srpskom i specijalnog izaslanika za odnose sa Kosovom, ali da Srbija i Crna Gora nemaju forume za medudržavnu saradnju. Pogodne oblasti mogu da budu: institucionalna saradnja ustanova za sprovodenje zakona; saradnja i uskladivanje pokušaja reformisanja u oblastima republicke odgovornosti (sudstva, obrazovanja, itd.); saradnja u razvoju infrastrukture prevoza, s namerom da se olakša putovanje izmedu republika; saradnja u telekomunikacijama da bi se smanjile cene medurepublicke komunikacije; i dalja kulturna i sportska saradnja.
  3. Poslednja i najsloženija faza dijaloga ce zahtevati otvorenu raspravu o glavnim crtama koje ce dve republike ocekivati da novo ustavno uredenje ima. Radije nego da podu od teoretskih ustavnih razmatranja, ove teme treba da budu usredsredene na tri kljucne oblasti sa kojima su obe republike saglasne da treba da ostanu u sferi zajednickih institucija: odbrana; spoljna politika; i ekonomska unija. Dijalog bi trebao da se usredsredi na artikulisanje zajednickih interesa, stvaranje pouzdanih mehanizama za donošenje odluka i utvrdivanje finansijske osnove za zajednicke institucije.
Fatamorgana referenduma

Tokom najvećeg dela protekle godine, jugoslovenska federacija je ostala zarobljena u limbu zbog konfuzne ustavne situacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji: ni jedna država ni dve. S obzirom da je Jugoslavija zatražila da ponovo postane punopravni član međunarodnog sistema, cena ovog nesrećnog stanja stvari je nastavila da raste.

Posle serije neuspelih napora da se inicira dijalog izmedu Beograda i Podgorice o buducnosti SRJ, savezni predsednik Vojislav Koštunica, crnogorski predsednik Milo Ðukanovic i srpski premijer Zoran Ðindic su se konacno sastali 26 oktobra 2001, samo da bi zakljucili da su predlozi o savezu suverenih država i preuredenoj kompaktnoj federaciji nepomirljivi. "Danas smo pokušali da približimo naše dve pozicije, i zakljucili smo da to nije moguce", izjavio je Koštunica nakon sastanka, dodajuci da "ovo prakticno znaci da ce crnogorska javnost glasati o ovom pitanju na referendumu." Prema Ðukanovicu, strane su se složile da "nema potrebe da dalje razmjenjujemo argumente, koji su poznati i jednima i drugima i ukupnoj javnosti. Složili smo se da nema potrebe da i dalje trošimo vrijeme, koje nije saveznik ni Crne Gore ni Srbije, u našem htijenju da što prije ostvarimo evropsku buducnost i da krenemo putem procedura koje ce biti ustavne i u skladu sa demokratskim standardima."

Tokom nekoliko godina, nacrt referenduma o nezavisnosti Crne Gore je bio fatamorgana jugoslovenske politike – uvek na vidiku, ipak se nikad ne približavajući. Crnogorske vlasti su sada najavile referendum o nezavisnosti koji će se održati u proleće 2002. Pretnja bojkotom opozicione SNP i neslaganje čak i među partijama koje su za nezavisnost u osnovnim pitanjima kao sto je minimum potrebnog odziva, dovodi u pitanje da li i kada će se održati referendum. Ipak, čak i da se održi, on neće rešiti zastoj u odnosima između Srbije i Crne Gore, i ne može da služi kao zamena za suštinski dijalog između Beograda i Podgorice.

Kada bi svi segmenti crnogorskog biračkog tela učestvovali, najverovatniji ishod bi bio neznatna većina u korist nezavisnosti, ili neznatna većina protiv. Ishod koji crnogorsko rukovodstvo preferira – glas u korist nezavisnosti – ne bi bio odgovarao širokom konsenzusu unutar crnogorskog društva, niti bi garantovao međunarodnu podršku, niti stvorio zajednicu "bratskih država" sa Srbijom koju je Đukanović obećao građanima Crne Gore. S druge strane, glas protiv nezavisnosti, mada bi bio dobrodošao u Srbiji i u inostranstvu, ne bi odbacio pitanje nezavisnosti. A, što je najvažnije, on ne bi čak ni načeo odgovor na pitanje šta da se radi sa sadašnjom disfunkcionalnom federacijom. Kao i u bivšoj Čehoslovačkoj, ključ za pitanje da li federacija opstaje ili se raspada je u izborima koje prave političke elite u dvema republikama.

Ovo nije prvi put u istoriji Treće Jugoslavije da se referendum koristi kao zamena za ozbiljnu ustavnu raspravu. Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) je proglašena na brzinu aprila 1992 na zgarištu socijalističke Jugoslavije (SFRJ). Stvorena je na pretpostavci da Srbija i Crna Gora predstavljaju nastavak bivše SFRJ, od koje su se ostale četiri republike unilateralno otcepile – propozicija koju je međunarodna zajednica odbacila, a koja tretira SRJ kao novu državu. Ustav je na brzinu napisao mali krug eksperata i proglasila skupština SFRJ, iz koje je većina izabranih poslanika odavno otišla. Održan je referendum u Crnoj Gori, ali samo po jednom pitanju – da li želite zajedničku državu sa Srbijom? – ne u vezi samog ustava. U odsustvu pravog ustavnog procesa, novi ustav je jednostavno ponovio mnoge crte starog jugoslovenskog, naročito njegovo snažno naglašavanje jednake zastupljenosti i donošenje odluka putem konsenzusa u saveznim organima. Tek mnogo kasnije je uzeto u razmatranje da li ovo odgovara krajnje asimetričnoj, dvočlanoj federaciji, u kojoj jedna republika sadrži preko devedeset posto stanovništva i ekonomskih potencijala.

Kao sto se pokazalo, nova država nikada nije funkcionisala kao što je zamišljeno u ustavu. I Beograd i Podgorica su uveliko ignorisali savezne organe, koji su posle 1998 ubrzo rastavljeni. Kao sto je rečeno u jednom beogradskom institutu, "kakojedonesen [ustav], takojeipoštovan, itonajvišeodstraneonihkojisugaidoneli."

Tabela 1: Asimetrična federacija

 

Srbija

Crna Gora

Ukupno*

Stanovniùtvo

92 %

8 %

8.4m

BNP (procena)

92.5 %

7.5 %

DM 17,756m

Savezni budûet

100 %

DM 1,529m

Jugoslovenska vojska

99 %

1 %**

DM 1,071m

Mesta u donjem domu SRJ

78 %

22 %

138

Mesta u gornjem domu SRJ

50 %

50 %

40

Pozicije u vladi SRJ

50 %

50 %

10

* bez Kosova
** vrste doprinosa javnih preduzeća Crne Gore (električna energija, voda, itd.)

 

Da bi se rešila sadašnja ustavna konfuzija, dve strane će morati da odgovore na pitanja koja nisu obrađena na odgovarajući način 1992. Da li je Srbija spremna da podeli vlast sa Crnom Gorom na bazi pariteta? Da li su Crnogorci spremni da se odreknu dela autonomije da bi imali koristi od toga što su deo mnogo veće ekonomije? Nijedan referendum, naročito onaj koji se održava u samo jednoj republici, nemajući suštinske alternative u vidu, neće osloboditi političke vođe odgovornosti da odgovore na ova pitanja.

Ne-razgovori

Zajedničkom priznavanju poraza u oktobru je prethodila serija razgovora o razgovorima, koji su, kao što se dalo predvideti, završili zbrkom. 19 septembra, Savezni predsednik Koštunica poslao je pozive za sastanak u Beogradu o pitanju federacije. Crnogorski predsednik i premijer odbili su da prisustvuju zbog prisustva saveznog premijera, Dragiše Pešić, Crnogorca iz opozicione SNP, čiji mandat crnogorska vlada ne priznaje. U ovakvim okolnostima, srpski premijer Zoran Đinđić je takođe izjavio da ne vidi razlog da učestvuje. Koštunica je optužio Đinđića da je "nedovoljno angažovan u očuvanju savezne države, da se blago izrazim," dok je Đinđić ostao pri tome da je sastanak organizovan na brzinu i loše pripremljen. "Njemu mora da prethodi desetak neformalnih sastanaka kako bi se prvo pripremio teren. Mora se vratiti korak unazad da bi se saradnici funkcionera sastali nekoliko puta i postigli načelni dogovor o bitnim temama. Nema dogovora pred kamerama."

Do sada, ni jedan od vodećih političara nije bio spreman da preuzme proaktivnu ulogu. Koštunica je izjavio da Crnogorci treba da odluče o onome što on opisuje kao "Crnogorsko-Crnogosko pitanje". Slobodan Samardžić, ustavni savetnik Koštunice, je u nedavnom intervjuu komentarisao:

"Ljudi žele da vide reforme, promene, neko kretanje unapred ... Ako ostane federacija – dobro, ako Srbija postane nezavisna, što zavisi od CG – nije ni to loša varijanta. Prema tome, za političare DOS-a postoji jedan fin manevarski prostor."

Ova fleksibilnost krije iznenađujuću pasivnost po pitanju tako temeljne stvari kao što je opstanak države. U isto vreme srpski premijer deluje zadovoljno što je prepustio vodstvo Koštunici, dodajući da "sve dok Koštunica bude imao inicijativu, mislim da bi trebalo da mu damo šancu." Crnogorski predsednik Đukanović, koji je otvoreno priznao cilj nezavisnosti, za sada želi da dobije u vremenu, čekajući povoljniji politički trenutak kod kuće.

U međuvremenu, dok se vodeći političari svađaju, svaka sledeća politička kriza sve više udaljava dve republike. Ako je u leto 2000 izgledalo kao da SRJ ide prema nasilnom slomu, sadašnja prognoza je manje dramatična, ali ne mnogo pozitivnija: stalno pogoršavanje odnosa koje vodi ka prljavom i razvučenom razvodu.

Dva predloga

Trenutno su u opticaju dva predloga. 1999, crnogorska vlada je predstavila platformu o novim odnosima između dve republike, koja je zatim preformulisana decembra 2000. Ona nudi zajednicu dve nezavisne države. Koštunica se u odgovoru januara 2001 zalagao za preuređenje postojeće federacije. Suštinski elementi Koštuničinog dokumenta su ponovljeni u novom predlogu predstavnika DOS i crnogorske koalicije "Zajedno za Jugoslaviju", koji je odobrila savezna skupština 30 avgusta 2001.

Oba ova predloga teže da zaobiđu najteža pitanja. Crnogorski dokument predviđa zajednicu dve nezavisne države sa zajedničkom spoljnom i odbrambenom politikom i sa zajedničkim tržištem, uključujući zajednički monetarni i carinski sistem. U ovim oblastima, uloga centralnih organa – jednodomna skupština, predsednik i ministarski savet – bi bila ograničena na koordinaciju i usklađivanje politike između dve države članice. Centralna uprava nije razmotrena. Crnogorski predlog nameće pitanje koliko je Crna Gora stvarno spremna da načini kompromis u oblastima gde se njeni interesi razlikuju od srpskih, na primer, da napusti svoju nezavisnu valutu ili centralnu banku, ili da podigne carinske stope na nivo srpskih. Bez prethodnog dogovora o procedurama odlučivanja, slabi centralni organi bi ubrzo bili blokirani.

Srpski dokument predviđa saveznog predsednika i vladu koju bira dvodomna savezna skupština, savezni sud, narodnu banku, i jednog ombudsmana. Federacija bi imala isključivu odgovornost za spoljnu politiku, odbranu, kontrolu granica, monetarni sistem, carine, obligaciono pravo, hartije od vrednosti, i sudski i upravni postupak. Savezna skupština bi propisala osnovne principe u brojnim oblastima, uključujući zaštitu ljudskih prava, imovinske odnose, transport, komunikacije, oporezivanje, bankarstvo i stranu trgovinu, koji bi se dalje razrađivali u republičkim skupštinama.

Srpski dokument razmatra problem podele vlasti između dve republike na saveznom nivou. Kako bi dve republike doprinosile određivanju "zajedničke" spoljne politike? Da li bi zakoni kojima se garantuje jedinstveno tržište zahtevali odobrenje obe republičke vlade? Da li bi crnogorski članovi Vrhovnog saveta odbrane imali pravo veta na raspoređivanje Jugoslovenske armije, i pored toga što 95 posto njenog budžeta i ljudstva dolazi iz Srbije?

Nedostaci srpskog predloga navode na pitanje da li pro-jugoslovenske snage u Srbiji očekuju da će moći da dominiraju u saveznim institucijama, kao što su činili od njihovog osnivanja, ili da li su stvarno spremni da ravnopravno podele vlast sa Crnogorcima, kao što je predviđeno ustavom iz 1992. Ako se beogradski establišment procenjuje prema njenim delima, stiče se utisak da podela vlasti nije na dnevnom redu.

Praksa iz Miloševićeve ere da se crnogorski predstavnici nadglasaju kad god ne podrže srpske interese je nastavljena i pod novim režimom. Najdramatičniji primer je bio predavanje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu u junu 2001. Crnogorski savezni predstavnici, predvođeni pro-jugoslovenskom i ranije pro-Miloševićevskom Socijalističkom Narodnom Partijom (SNP), su odbili da podrže zakon o saradnji sa Tribunalom, plašeći se reakcije sopstvenih glasača u Crnoj Gori. Zbog približavanja donatorske konferencije 29 juna, ministri DOS u saveznoj vladi su usvojili državni dekret o saradnji, koji je zatim savezni ustavni sud suspendovao čekajući ispitivanje njegove ustavnosti. Pod velikim pritiskom da reši pitanje pre donatorske konferencije, srpska vlada je zaobišla savezni ustavni sud primenjujući direktno statut Haškog tribunala kao opšte pravilo međunarodnog prava, i proširujući nadležnost srpskog republičkog ustava preko saveznog ustava. Odluku je potpisao srpski premijer Đinđić na hitnom zasedanju srpske vlade 28 juna 2001, a objavljena je u službenom glasniku istog dana. Kao što je opširno izveštavano, ekstradicija je obavljena na vreme da bi se omogućio početak donatorske konferencije.

Kriza vezana za ekstradiciju i brojni slični incidenti jasno ilustruju srpski stav prema federaciji kad god se srpski i crnogorski interesi razilaze. Srpska vlada može da podrži federaciju kada nema poteškoća, ali njena spremnost da podredi svoje vitalne interese crnogorskom vetu je pod sumnjom. Ova strukturalna dilema čini srž jugoslovenskog pitanja, i u suprotnosti je sa idejom da budućnost federacije zavisi od odluke Crnogoraca.

Politički interesi Beograda

Ako izgleda neverovatno da će rešenje doći sa crnogorske strane, čak iako se održi referendum na proleće, zašto srpski političari ne žele da preuzmu inicijativu? Odgovor je izgleda da, u nekim krugovima, držanje federacije u stanju limba čini se daje kraktoročnu, taktičku prednost.

Poznato je da je srpski premijer Zoran Đinđić, jaka ličnost na republičkom nivou, dosta ravnodušan prema sudbini federacije. Kada ga je zbog toga optužio Koštunica, on je odgovorio: "činjenica je da ono što se danas zove savezna vlada samo duplikat srpske vlade, pošto nema jurisdikciju nad teritorijom Crne Gore. «alim što je tako, ali to nije moja krivica. To nije u mojoj nadležnosti. Kao srpski premijer imam obavezu da štitim interese srpskih građana i ne želim da vidim jednu fikciju kao Bogom danu."

U međuvremenu, Đinđić ima koristi od status quo-a. U sve otvorenijoj i neprijateljskoj političkoj borbi sa jugoslovenskim predsednikom Koštunicom, sadašnja ustavna konfuzija radi u njegovu korist. On je izgradio izuzetno jaku osnovu moći na republičkom nivou, gde kontroliše sve ključne institucije. Đinđić može da upravlja većinom u srpskoj skupštini bez podrške Koštuničine Demokratske stranke Srbije. U srpskoj vladi, podela položaja između 18 stranaka DOS, je ostavila stranci Koštunice samo ministra zdravstva i jednog zamenika premijera, pre nego što se sasvim povukla iz vlade sredinom avgusta. Koštunica ne može da traži jaču poziciju unutar srpske vlade a da ne eliminiše manje stranke DOS.

Zbog ovoga Koštunica plaća političku cenu status quo-a. S jedne strane, mada je najglasniji pristalica Jugoslavije, ipak ne može da zaustavi njen odlazak u beznačajnost. S druge strane, on je srpski političar kome trenutno uređenje nanosi najviše štete. Uprkos tome što je vođa najpopularnije stranke u zemlji, on ima malu neposrednu moć i lako biva marginalizovan od strane svojih "saveznika" u DOS na srpskom nivou. Izgleda da ga sve više frustrira ograničeni pristup pravim kanalima moći. Otvoreno je napao učinak srpske vlade: "Reforme nisu ni sprovede ni započete. Vlada se ne ponaša odgovarajuće, ona je glomazna, nedovoljno operativna, i ne obraća dovoljno pažnje na principe pravne države u svojim dekretima i zaključcima." On se takođe borio da uveća svoj neformalni uticaj u republičkim institucijama, naročito u službi bezbednosti.

Ipak, sve dok Koštunica ostaje predsednik samo fiktivne federacije, ovi konflikti su samo borba sa senkama. Đinđić nesmetano sprovodi sopstveni dnevni red, dok politička zvezda Koštunice polako bledi. U decembru 2000 lični rejting Koštunice bio je 59.3 posto, naspram Đinđićevih beznačajnih 5.7 posto. Do avgusta 2001 Koštuničina podrška je opala na 32.1 posto, dok se Đinđić popeo na 13.1 posto.

Ako bi se jugoslovenska federacija razrešila, ili preuredila tako da se njena vlast još više ograniči, Koštunica može doći u iskušenje da se kandiduje za srpskog predsednika na sledećim izborima. Đinđiću se ne žuri da to pokreće. ©to se njega tiče, Koštunica ostaje matiran zbog svoje ideološke odanosti Jugoslaviji i odbijanja da Đukanoviću napravi mesto u ustavnoj raspravi.

Federacija i raspored reformi

Grupa koja će možda biti jos više uvučena u ustavnu bitku su pragmatični i uticajni pobornici ekonomske reforme u Beogradu, čiji je najistaknutiji predstavnik zamenik saveznog premijera, Miroljub Labus.

Reformističko krilo beogradskog političkog establišmenta, vođeno ličnostima iz uticajne ekonomske ekspertske grupe G17, je pristupilo vladi uglavnom agnostički kada je reč o crnogorskom pitanju, ali rešeno da unapredi cilj ekonomske reforme i nadgleda reintegraciju zemlje u međunarodne finansijske institucije. Postalo je jasno nakon godinu dana da ustavna konfuzija koči proces reforme, naročito kada je reč o spoljnim ekonomskim odnosima Jugoslavije.

Jugoslovenska država trenutno nema zajedničku carinu ni monetarni sistem, ni udruženi fiskalni sistem, a nema ni kapacitet da sprovede zajedničku ekonomsku politiku. Dve republike (i Kosovo) svaka za sebe prikuplja poreze i kontroliše najveći deo javnih fondova (vidi tabelu 2). Federacija čak formalno u velikoj meri zavisi od republičkih institucija da bi sprovela svoje odluke.

Tabela 2: budžet za 2001 u SFJ (u milionima DM)

Predviđeni troùkovi za 2001

Federacija

Srbija

Crna Gora

Ukupni budžet troškova

1,529.1

4,312.3

438.2

  Odbrana

1,071.0

-

-

  Spoljni poslovi

90.6

-

5.5

  Unutrašnji poslovi

10.7

566.7

54.3

  Socijalna pitanja, rad, zdravstvo

119.6

598.5

58.4

  Obrazovanje ,nauka, sport

2.4

807.5

140.2

  Uprava carina

28.9

-

4.0

Dodatni troškovi iz budžeta

minorni

4,790.2

520.0a

  Penzioni fondovi

minorni

2,433.4

300.0

  Zdravstveni fondovi

minorni

1,265.4

130.6

  Gradski budžeti

-

933.0

76.7b

Ukupni troškovi

1,600.0a

9,102.5

958.2a

a. procena
b. podaci za 2000

 

Ovo otežava međunarodnim finasijskim institucijama da pruže pomoć koja je uslovljena ekonomskom reformom. Mada je jedino federacija ovlašćena da zastupa državu na međunarodnom nivou, ona je nesposobna da uverljivo preuzme obaveze za državu kao celinu.

Za sada, međunarodne institucije zaobilaze problem tretirajući dve republike kao odvojene ekonomske jedinice. Većina programa pomoći, uključujući one glavnih donatora kao što je Evropska zajednica, su jasno locirani u jednoj ili drugoj republici. Na donatorskoj konferenciji za SRJ 29 juna, dve republike su predstavile odvojene programe reformi. Kosovo nije uključeno. Pismo sa zahtevom za stand-by aranžman MMF je potpisao ne samo savezni ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom Miroljub Labus i guverner narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić, nego i ministri finansija Srbije i Crne Gore, Bozidar Đelić i Miroslav Ivanisević. Sporazum postavlja različite ciljeve i obaveze za svaku republiku. Ističe započeti proces liberalizacije trgovine i tarifnu reformu u Srbiji, koji je zasnovan na saveznom zakonodavstvu, i posebno ocenjuje Zakon o carini i spoljnjoj trgovini u Crnoj Gori. Od 45 člana u sporazumu, se većina odnosi isključivo na Srbiju ili se bavi saveznim organima kao što je Narodna banka Jugoslavije koja trenutno deluje samo u okviru Srbije. Postoji devet stavki koje se odnose isključivo na Crnu Goru, i samo jedan član se odnosi na obe republike, u vezi strukture socijalnih programa.

Ovakav pragmatičan aranžman navodi na pitanje šta bi se desilo kada bi jedna republika zaostala u obavezi sprovođenja reforme ili otplaćivanju dugova. Ako se Jugoslavija tretira kao zajednička država, obe republike bi bile kažnjene za neuspeh jedne. Stand-by aranžman MMF pokušava da izbegne ove zamke time što je Crnoj Gori nametnula relativno lake obaveze po pitanju reformi. Od 22 kredita, samo se 3 odnose na unutrašnje probleme Crne Gore. Ipak, oslobađanje Crne Gore od pritiska spoljnih reformi samo povećava verovatnoću da će dve republike sprovoditi odvojene oblike reforme, i rasteže problem na duži period.

Jedino važno pitanje koje je obrađeno na saveznom nivou se odnosi na strani dug i imovinu u inostranstvu. Pokazalo se da je čak i ovo komplikovano. Dok su i srpski i crnogorski predstavnici pokušali da zaobiđu pitanje Kosova u svojim odnosima sa međunarodnim finansijskim institucijama, pitanje otplaćivanja starih dugova se vratilo na dnevni red. Svetska banka je tražila da savezne ustanove predstave mehanizam otplate za kredit koji bi konsolidovao dug. Udeo Kosova u ukupni jugoslovenski dug Svetskoj banci od 1,781 miliona US$ je oko 400 miliona US$. Srbija i Crna Gora su se složile da obezbede kontra-garante za svoj deo duga, ali ostaje nejasno ko će preuzeti obaveze Kosova. Srbija neće želeti da prihvati dug Kosova s obzirom da ne može da naplaćuje porez u pokrajini, a malo je verovatno da će Ujedinjene nacije, u svojstvu privremene uprave Kosova, prihvatiti dug nastao za vreme prethodnog režima. Zbog toga rešavanje spoljnih ekonomskih odnosa SRJ nije jednostavno.

Problemi su počeli da se javljaju i u sferi međunarodne saradnje. Pregovori sa Interpolom su obnovili problem vezan za savezne ustanove koje nemaju uticaj na crnogorsku policiju kada je reč o trgovini kradenim automobilima. Teško je videti kako SRJ može da bude primljena u NATO program Partnerstvo za mir, sve dok ima dve odvojene vojne snage sa nejasnim mehanizmima civilne kontrole. SRJ ne može postići napredak ka ozbiljnim pregovorima sa Evropskom unijom u vezi sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dok problemi koordinacije valuta, carina i makro-ekonomske politike ne budu rešeni.

Posledica toga je, za Labusa i one koji se bave procesom ekonomske tranzicije, da su troškovi održavanja fiktivne federacije postali neizdrživi. Problemi rasparčavanja stranog duga i ispunjavanja obaveza članstva u međunarodnim forumima vremenom mogu postati samo još nelagodniji. Za one koji su prvenstveno usredseđeni na reformu u Srbiji, sadašnja federacija može igledati kao oslonac.

Građani Jugoslavije

Šta o svemu ovome misle građani Jugoslavije? Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da je neznatna većina građana Crne Gore za nezavisnost, dok podrška saveznoj vladi u Srbiji ima solidnu većinu, iako je nešto opala poslednjih meseci. Problem takvih istraživanja je da se pitanja postavljaju na suviše apstraktnom nivou, dajući veoma malo informacija o tome šta su ispitanici u stvari mislili.

Primera radi, na skorijem ispitivanju u Srbiji građani su ocenili da su dobre plate, mir i političku stabilnost, i borba protiv kriminala i korupcije ono što im je najvažnije. "Rešavanja nacionalnog pitanja" je rangirano kako najmanje važno od deset opcija, a "očuvanje granica Srbije" je ocenjeno kao jedno od tri najvažnija pitanja od strane samo 15 posto ispitanika. U drugom istraživanju u kome su Crnogorci upitani da navedu najvažniji činilac koji utiče na njihov izbor stranke, pitanje statusa je bilo na drugom mestu iza brige o ekonomskoj situaciji u republici.

Jedno istraživanje koje se bavilo posledicama razdvajanja je pokazalo da većina ljudi, u obe republike, očekuje da će se odnosi između Srbije i Crne Gore pogoršati u slučaju nezavisnosti Crne Gore (vidi tabela 3). Oko 58 posto srpskih građana (i 47 posto crnogroskih) očekuje da će nezavisnost dovesti do problema pri prelasku granice, 43 posto očekuje da će oslabiti porodične veze, i 44 posto očekuje da će doći do oštrih sukoba unutar crnogorskog društva. Najalarmantniji je možda strah 31 posto srpskih građana i 18 posto crnogorskih da će nezavisnost inicirati masovnu selidbu stanovništva.

Drugim rečima, javno mnjenje u vezi pitanja statusa je pod jakim uticajem viđenja ljudi kako će ishod uticati na njihov život. Ipak, ova viđenja odslikavaju konfuzno stanje javne debate, i zbog toga ne mogu biti oslonac za delovanje. Politička elita i oni koji utiču na formiranje javnog mnjenja u obe republike, snose odgovornost za pravljenje dotičnih izbora i za njihove posledice po obične građane.

Tabela 3: Očekivanja građana u neposrednoj budućnosti u slučaju nezavisnosti Crne Gore

 

Srbija

Crna Gora

 

Da

Ne

?

Da

Ne

?

Okretanje Srbije prema prema drugim zemljama

56

19

25

49

18

32

Bolji odnosi Srbije i Crne Gore

16

60

24

33

48

19

Problemi u vezi prelaska srpsko-crnogorske granice (pasoši, vize, carina)

58

25

17

47

33

20

Problemi unutar Srbije sa Vojvodinom i Sandžakom

52

26

22

38

26

36

Slabljenje porodičnih veza

43

43

14

31

54

15

Oštri sukobi između crnogorskih građana

44

31

25

32

54

14

Masovne selidbe stanovništva

31

47

22

18

58

24

               

 

Da bi se započeo ovaj proces, prvi korak je da se problem suvereniteta razloži na sastavne činioce, i identifikuju grupe građana čiji su interesi najviše pogođeni. Mogu da uključe sledeće.

Poslovanje

U izveštaj koji je objavio Centar za liberalno-demokratske studije u Beogradu 2000 se zaključuje: "Više ne funkcioniše nijedna bitna odrednica jedinstvenog tržišta i jedinstvene ekonomije: ne postoji slobodan promet robe i novca, ne postoji jedinstveni carinski sistem, ne postoji zajednički fiskalni sistem, ne postoji jedinstven monetarni sistem, ne postoji jedinstven devizni i spoljnotrgovinski sistem." Preduzeća koja pokušavaju da posluju preko republičkih granica su suočena sa skupim procedurama bankovnog transfera i složenim sistemima uvoza robe preko druge republike.

Dok je platni promet između republika bio nemoguć tokom poslednje faze vladavine Miloševića, sada su na snazi različiti privremeni aranžmani, ali sa paralelnim valutama u opticaju, i oni su nezgrapni i skupi. Crnogorsko preduzeće koje želi da plati stranci u Srbiji koristi crnogorsku banku za transfer nemačkih maraka preko strane banke (obično Nemačke) u komercijalnu banku u Srbiji. Srpska banka je obavezna da proda ove nemačke marke Narodnoj banci Jugoslavije, koja joj vraća odgovarajući iznos u jugoslovenskim dinarima u skladu sa deviznim kursom tog dana. Obrnuto, srpska banka može da kupi nemačke marke na među-bankovnom tržištu deviza, i onda prebaci preko posredničke evropske banke korisniku u Crnoj Gori. Crnogorske banke naplaćuju 0.6 do 1 posto za transfer u Srbiju, u poređenju sa cenom transfera unutar Crne Gore od 0.3.

Paralelni carinski sistemi stvaraju dodatne prepreke, naročito za trgovinska preduzeća, koja čine skoro polovinu svih registrovanih preduzeća u obe republike. U februaru 2001, savezna uprava carina je postavila kontrolne punktove na srpsko-crnogorskoj granici da bi sprečila unošenje strane robe u Srbiju preko Crne Gore, koja ima znatno niže tarife. Roba koja ulazi u Crno Goru na putu za Srbiju je oslobođena crnogorske carine, ali podleže plaćanju savezne tarife na crnogorsko-srpskoj granici. Sličan aranžman bi trebao da se primenjuje na stranu robu koja u Crnu Goru stiže preko Srbije, ali crnogorska uprava carina tvrdi da zna za malo slučajeva kada su crnogorski uvoznici bili oslobođeni savezne carine na srpskoj granici. Pošto crnogorske vlasti nemaju kontrolne punktove na republičkoj granici, nisu u stanju da provere koja je roba ušla u Crnu Goru preko Srbije i da li je roba koja je namenjena Srbiji zaista napustila Crnu Goru, što stvara očigledne mogućnosti za šverc.

Očigledno je u interesu obe republike da se ponovo uspostavi jedinstven ekonomski prostor. U izveštaju Svetske banke koji je pripremljen za junsku donatorsku konferenciju je istaknuto sledeće:

"u obe republike je rašireno saznanje da je sprovođenje reformi u oblastima koje su važna za slobodan međurepublički promet robe, usluga i činilaca proizvodnje treba da bude sasvim kompatibilno sa potrebom stvaranja jedinstvenog ekonomskog prostora koji dobro funkcioniše bez obzira na konačne političke dogovore."

Za sada savezna vlada ipak nastavlja da preti Crnoj Gori ekonomskom izolacijom ukoliko ona postane nezavisna.

Putovanje

Dve republike su postale sve udaljenije u "političkoj geografiji" jugoslovenske federacije. Infrastrukturama prevoza i komunikacija, i svim ostalim javnim službama upravljaju republike, i one su u jadnom stanju, a cene korisničkih usluga nastavljaju da rastu. Potrebno je sedam do osam sati da se pređe 470 kilometara krivudavim putem između Beograda i Podgorice – duže nego što je potrebno za 600 kilometara od Beograda do Beča. Autobusi i vozovi putuju do deset sati između dve prestonice. Trenutno pet letova dnevno povezuje dva grada, a obavljaju ih Jugoslovenski aerotransport (JAT), srpsko javno preduzeće, i Montenegro Airlines. Subvencije kojim su se cene održavale na prihvatljivom nivou su izgleda nestale. Tokom protekle godine, Montenegro Airlines je povećao cenu povratne karte za 30 posto sa 100 DM na 130 DM, i JAT za više od 140 posto sa 68 DM na 165 DM. Let sada košta samo malo manje od prosečne mesečne plate u Srbiji Dve republike bi mogle da olakšaju međurepublički prevoz, u cilju održavanja poslovanja, kulturnih i porodičnih veza.

Telekomunikacije

Cene međurepubličkih telekomunikacija nastavljaju da rastu, dok su lokalne tarife niske. Za jednu nemačku marku Crnogorci mogu da razgovaraju 2 ½ sata sa prijateljem u istom gradu na fiksnoj liniji, 13 minuta sa drugim gradom u Crnoj Gori, i samo 7 minuta sa Srbijom, po istoj tarifi kao sa Republikom Srpskom u Bosni i Hecegovini. Koristeći mobilni telefon Crnogorci za jednu marku mogu da razgovaraju četiti minuta u okviru Crne Gore i samo dve sa Srbijom. Da bi se koristio crnogorski mobilni telefon u Srbiji, moraju se platiti troškovi međunarodnog roaminga. Ovo je tri puta više nego sto se plaćaju troškovi roaminga u Hrvatskoj i pet puta više nego u Bosni i Hercegovini.

Državljanstvo

Državljanstavo u SRJ čini složenu sliku. Pored jugoslovenskog državljanstva, svaki pojedinac takođe poseduje republičko državljanstvo, koje do sada nije imalo većeg značaja. U slučaju crnogorske nezzavisnosti, pojavio bi se niz hitnih pitanja. Trebalo bi razjasniti pravo državljana da poseduju imovinu i preduzeća u drugoj zemlji. U nedavnoj studiji se procenjuje da su srpski državljani vlasnici 5 posto preduzeća, 20 posto turističkih objekata, i 45 posto vikendica u Crnoj Gori. Saradnja između dva penzijska i zdravstvena fonda bi bila neophodna. Uslovi pod kojima bi državljani mogli da studiraju ili stupe u penziju u drugom entitetu bi postali važni.

Kulturne veze

Jedna od retkih stvari oko koje se političke vođe u Crnoj Gori i Srbiji slažu jeste jačina istorijskih i kulturnih veza između dve republike. Čak se i crnogorski predsednik Milo Đukanović, izraziti pobornik nezavisnosti, založio za očuvanje "dvije bratske države. Mi ne možemo imati nikoga bližeg od Srbije, niti Srbija od nas." Ove veze se ogledaju u broju Crnogoraca koji učestvuju u kulturnom životu Beograda ili studiraju na srpskim univerzitetima, i u brojnim neformalnim oblicima saradnje između obrazovnih i kulturnih institucija. Ove kulturne veze za sada nisu dobro institucionalizovane. Postoje jugoslovenske fudbalske i košarkaške lige, koje su važan simbol. Ali, dve republike imaju posebne akademije nauka i umetnosti, i postoji veoma malo kulturnih i civilnih udruženja koja su aktivna u obe republike. Izgrađivanje bolje kulturne saradnje bi pomoglo u sprečavanju da se dva društva još više udalje.

Raspored za dijalog

Da bi se rešila ustavna pitanja, ima za početak mnogo da se kaže o praktičnim pitanjima. Srpski premijer Đinđić je sam izrazio ovakav stav: "Problem je samo u redosledu koraka. Da li da se sadašnja država najpre razlaže, pa da se onda spaja na osnovu interesa, ili da se ti interesi definišu, pa da transformišemo državu ... Mi smo za drugi princip koji je manje rizičan i pompezan, ali zato ozbiljniji."

Izgleda da bi i jugoslovenski predsednik Koštunica puno dobio kada bi promenio strategiju. Njegova sadašnja pozicija se može sažeti u njegovoj često ponavljanoj izjavi: "Srbija nema interesa da živi u nekakvom savezu nezavisnih država." Ovo je smišljeno s namerom da se obeshrabri Đukanović povećavanjem rizičnosti bilo kakvog jednostranog koraka u pravcu nezavisnosti. Ipak, najviše što se može postići na ovakav način je očuvanje status quo-a, sa svim njegovim slabostima. Ne doprinosi ponovnom stvaranje federacije niti uzima u obzir građane koji su zainteresovani za očuvanje Jugoslavije.

Konstruktivan odnos bi trebao da se zasniva na utvrđivanju interesa biračkog tela Srbije i Crne Gore. Trebao bi da bude zasnovan na argumentima u korist integracije, ne samo na argumentima protiv dezintegracije. Sa izborima na vidiku u obe republike i na saveznom nivou, može biti stvarnog političkog dobitka za one političare koji su spremni da se neposredno posvete brigama građana.

Najbolji način da se prekine zastoj je da se ustanove zajednički interesi i započne suštinska debata o tome kako se najbolje mogu ostvariti. Takav proces bi se mogao strukturisati oko tri komponente. Pre nego što otpočnu pripreme za bilo kakav referendum, Srbija i Crna Gora bi trebale da otvore dijalog o dva pitanja: prvo, utvrđivanje ključnih interesa građana koji se moraju poštovati u bilo kom novom ustavnom uređenju; i drugo, unapređivanje mehanizama za međudržavnu saradnju u pojedinim oblastima. Treća komponenta bi bila da se pripremi temeljnija ustavna rasprava tako što će se razmotriti složena pitanja odbrane, spoljne politike i ekonomske integracije, koja su i prema srpskom i crnogorskom predlogu predviđeni da budu deo zajedničke odgovornosti. Ovo će omogućiti početak mnogih ozbiljnih rasprava, pripremajući teren za implementaciju rezultata refenduma.

1. Utvrđivanje ključnih principa

Ustavni dijalog bi trebao da počne sporazumom o ključnim principima koje bi obe republike želele da se poštuju pod bilo kojim novim ustavnim uređenjem. Oni bi pre svega bili usmereni na smirivanje strahova običnih građana, prethodeći bilo kom referendumu i pomažući u stvaranju političkog prostora za otvoreniju raspravu. Takva deklaracija bi mogla da sadrži sledeće komponente:

Nacrt deklaracije o ključnim principima
  1. Granica između Srbije i Crne Gore mora da bude barem onoliko otvorena kao što su one između zemalja ©engena, olakšavajući slobodna kretanje između dve republike.
  2. Državljani svake republike će uživati prava u drugoj republici koja su jednaka onima koja uživaju državljani država članica EU širom Evropske unije. Liberalni dogovori koji se odnose na državljanstvo će omogućiti slobodan izbor mesta boravka, i kada se radi studiranju i penzionisanju.
  3. Imovinsko i poslovno pravo će biti zagarantovano u obe republike.
  4. Neće se dozvoliti dalje sužavanje poslovnog okruženja Srbije i Crne Gore. Preduzeće se udruženi napori da se osigura slobodan promet robe, usluga i rada.
  5. Granične opštine u Sandžaku će biti zaštićene. Preduzeće se udruženi napori da se preokrene nerazvijenost regiona kako bi se otklonoli izvori nezadovoljstva etničkih manjina koje žive u tom području.
2. Međudržavna saradnja

Drugi korak bi bio da se otvori dijalog između dve republičke vlade o tome kako da se unaprede pitanja od zajedničkog interesa. Praksa saradnje između dve vlade u SRJ nikad nije bila jaka, i potpuno je prestala poslednjih godina. U decentralizovanoj federalnoj strukturi u kojoj odgovornost za ključne ekonomske i građanske interese ostaje na republičkom nivou, važno je da republičke vlade imaju direktan kontakt.

Slede područja u kojima se može razviti saradnja između vlada a da se nužno ne zahteva promena nadležnosti na centralni nivo. Ova pitanja moraju da se reše bez obzira na konačno ustavno uređenje, i pokretanje procesa njihovog rešavanja bi pomoglo u uspostavljanju poverenja između republika.

  • institucionalizovana saradnja između ustanova za sprovođenje zakona;
  • saradnja i usklađivanje reformi u oblastima koje su uglavnom u republičkoj nadležnosti (sudstvo, obrazovanje, itd.);
  • saradnja na razvoju infrastrukture prevoza, imajući uvidu da se olakša putovanje između republika;
  • saradnja u telekomunikacijama da bi se snizile cene međurepubličkih komunikacija;
  • jačanje i institucionalizovanje kulturnih i sporskih veza.

Ako se postigne napredak u ovim oblastima, dve republike mogu paradoksalno da imaju bliže odnose nego do sada, čak iako se odluče za labavije ustavne veze.

3. Tri oslonca novog ustavnog uređenja

Poslednja i nasloženija faza dijaloga bi zahtevala otvorenu raspravu o glavnim crtama koje bi dve republike očekivale od novog ustavnog uređenja. Radije nego da se pođe od teorijskih ustavnih razmatranja, ovim pitanjima bi trebalo prići sa namerom da se približe konkretni srpski i crnogorski interesa, osmisle mogući i pouzdani mehanizmi odlučivanja i obezbedi finansijska osnova za zajedničke institucije.

3.1. Sastav odbrane

Sa stajaćom vojskom od 97,000 jedinica i godišnjim troškovima od 1 bilion DM, Vojska Jugoslavije (VJ) troši 70 posto saveznih prihoda. Mada Crna Gora direktno ne doprinosi budžetu odbrane, Crnogorci nastavljaju da služe u VJ i da se odazivaju pozivu za državnu službu. Prema vojnim analitičarima, oko 7.2 posto vojnih lica VJ (7,000) su crnogorski državljani.

Prema sadašnjem ustavu, savezni predsednik komanduje vojskom, u skladu sa odlukama Vrhovnog saveta odbrane koji uključuje saveznog predsednika i predsednike obe republike. Poslednjih godina je ovaj savet često zaobilažen, i iako je crnogorski predsednik Đukanović bio prisutan na tri zasedanja saveta od pada Miloševića, su odluke o raspoređivanju VJ u južnoj Srbiji i na Kosovu donete bez odobrenja saveta.

Debata bi trebala da odredi:

  • koje su zajedničke i pojedinačne odbrambene potrebe dve republike, i kako se najbolje mogu zadovoljiti;
  • koja je odgovarajuća struktura civilne kontrole vojske;
  • koje sporazume treba uspostaviti za finasiranje vojske;
  • koliko moći odlučivanja su obe strane spremne da se odreknu u korist zajedničkih institucija i koji se mehanizmi zaštite vitalnih interesa strana mogu postaviti a da se ne dovede u pitanje funkcionalnost zajedničkih institucija.
3.2. Spoljna politika

Odgovornost za formulisanje spoljne politike Jugoslavije je trenutno nejasna i protivrečna. Dok federacija u principu ima vodeću ulogu, Srbija ima ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom, a crnogorska vlada uopšte ne priznaje savezno ministarstvo spoljnih poslova. Tokom poslednjih godina, Crna Gora je uspostavila jedanaest stranih misija, koje nastavljaju da rade. Ako se donese odluka o uspostavljanju zajedničke spoljne politike, strana predstavništva će morati da se usklade, bez obzira na status jedinica.

Da bi uspostavili zajedničku spoljnu politiku, Srbija i Crna Gora će morati da se slože oko:

  • načina formulisanja zajedničkih interesa spoljne politike;
  • prava Srbije i Crne Gore i njihovih zajedničkih organa, da sklapaju međunarodne sporazume i postaju članice međunarodnih organizacija;
  • načina predstavljanja Srbije, Crne Gore i njihovih zajedničkih organa u inostranstvu;
  • zajedničke politike po pitanju viza;
  • raspodele stranog duga i drugih obaveza;
  • zajedničke strategije u vezi odnosa sa međunarodnim donatorima.
3.3. Ekonomska unija

Možda je najvažnije da će republike morati da razmotre posledice zajedničke želje za bliskom ekonomskom unijom. Moraće da razmotre koji stepen integracije žele, i kako najbolje da je ostvare, u svakoj od sledećih oblasti:

  • stvaranje zajedničke valute i centralne banke;
  • uvođenje zajedničke carinske tarife i centralne carinske uprave;
  • uklanjanje pravnih i birokratskih prepreka za slobodan promet robe, usluga, rada i kapitala;
  • usklađivanje poreske politike i uklanjanje poreske konkurencije;
  • zajednički propisi u oblastima kao što su zakon o konkurenciji, bankarstvo, zakon o poslovanju, bezbednost itd. U ovim oblastima bi centralne ustanove trebale da budu odgovorne za uskladivanje odvojenih zakonodavstava u dva entiteta, ili bi one trebale da budu u nadležnosti centralnog zakonodavstva?;
  • utvrditi postupke vezane za pregovore o progresivnoj integraciji sa Evropskom unijom.
Zaključak

Malo je verovatno da će Srbija i Crna Gora postići dogovor o novom ustavnom uređenju pre datuma koji je određen za prolećni referendum. Moguće je, međutim, shvatiti ključne principe budućih odnosa i ustanoviti međurepubličke organe u onim oblastima koje su već sada u nadležnosti republika.

Pitanja su složena, kao i u svakom ustavnom procesu. Nalaženje odgovarajućih kompromisa će zahtevati težak rad od obe strane. Nema nikakve garancije za uspeh, ukoliko političko vođstvo ne usvoji fleksibilniji stav. Započinjanje dijaloga po ugledu na onaj koji je izložen u Rasporedu za dijalog povećava izglede za pozitivan ishod, iz više razloga.

Kao prvo, osigurava temeljno ispitivanje praktičnih posledica, bez obzira na to koje predloge strane postave. Ovim se otklanja neizvesnost iz procesa i osigurava da međurepublički odnosi ne nastave da se udaljavaju zbog toga što se ne obraća odgovarajuća pažnja na njih. On takođe promoviše obaveštenu javnu raspravu, i ohrabruje političku elitu da zauzme konstruktivniji stav.

Kao drugo, bez obzira da li u krajnjoj liniji vodi obnovljenoj federaciji ili bliskoj vezi dve nezavisne države, polaženje od stvarnih, praktičnih pitanja će verovatno dovesti do poboljšanja odnosa između Srbije i Crne Gore.Građani obe republike, koji su pre svega zabrinuti za posledice po sopstvene živote, će pozdraviti ovo. To će takođe će biti pozdravljeno od strane međunarodne zajednice. Scenario prljavog i razvučenog razvoda predstavlja najveću opasnost za stabilnost regiona. Nažalost, ovakav ishod za sada izgleda najverovatniji.